Ko na Prču ak' i malo stoji više vidi no onaj pod Prčom!

ZAPIS O ROMANU
MIHAILA RADOJIČIĆA ŠOKA


“Ova knjiga je neophodna“

Piše: Dimitrije Popović

Kada je riječ o poetskom ili proznom djelu koje za temu ima rat i ratna stradanja onda se neminovno nameće ona dvojbena misao Teodora Adorna: Pisanje poslije Aušvica je barvarstvo. Ugledni njemački filozof ustvari postavlja pitanje smisla književnog pisanja nakon ratnih stradanja s kojima je svijet bio suočen posebno sa strahotama logora. Postoji razumijevanje za ovakvu Adornovu tvrdnju ali ne i odobravanje.

Iako crnogorski književnik Jevrem Brković nije replicirao Adornu izrekao je neporeciv stav o neophodnosti književnog kazavinja u svakom vremenu: ‘’Najbolja strana ovog knjiženog djela (Smrt je uvijek u modi) je u tome, što u njemu nema ni trunke istorije, ali je zato, u ovom romanu, koncentrisana sva povijest o našem sramnom pohodu na Dubrovnik 1991. godine. Ova knjiga je neophodna svima na ovim prostorima… da konačno neko kaže: Ja sam kriv, a ne onaj drugi. Stoga ova knjiga zaslužuje da prijeđe granice Crne Gore i da bude prevedena”. Dakle, tu neophodnost književne riječi potvrđuje ova knjiga kao i ukupna literatura, proza i pjesništvo, koji su za temu imali upravo ratne strahote, bespoštedna razaranja i smrt. Pisanje po sebi ne može biti, niti jest barbarsko, jer baveći se barbarskim motivima ona, književnost, je uvijek na strani dobra, afirmaciji i apostrofiranju humanih vrijednosti. Danilo Kiš je čak smatrao da će odgovornost jednog pisca “biti odmeravana u prvom redu u odnosu na njegov stav prema stvarnosti logora”.

Svako ratno vrijeme neminovno donosi patnje i stradanja. Nažalost devedesete godine prošlog stoljeća su na prostorima bivše Jugoslavije pokazale sve strahote koje ratni sukobi mogu proizvesti. Razaranja, progonstva, logore, ubijanje. Svjedoci smo da je Crna Gora u tim godinama ispisala mračne stranice svoje savremene istorije kada su postrojbe JNA, i dobrovoljački srpsko-crnogorski odredi razarali Konavle i Dubrovnik.

Da muze ne šute kad topovi govore u tim teškim godinama stradanja dokazuju pjesme Jevrema Brkovića Dubrovniče oprosti i Vita Nikolića Noć sa Dubrovnikom. Od tih mračnih devedesetih godina prošlo je mnogo vremena. Crnogorski pisac, novinar, scenarist i glumac Mihailo Radojičić Shok nosio je u sebi, kako je rekao “dvadeset pet godina, kao biljeg na duši’’ tu sramnu i tragičnu istinu o agresiji na susjednu Hrvatsku što je rezultiralo njegovom knjigom, romanom u kraćoj formi intrigantnog naslova Smrt je uvijek u modi. Ovaj je potresni narativ tako strukturiran da kroz sudbinu glavnog lika, tragične mlade osobe, raspete u svojoj nutrini zbog okolnosti u kojima se našao, daje cijeli spektar društveno psiholoških fenomena koje je upravo književnost sposobna da svojim izražajnim medijem pretvori u uvjerljivu sliku nemilosrdne ratne stvarnosti. U tom je smislu književnost “istinitija’’ od istorije. Ona tragediju ne svodi na statistiku nego je personalizira kroz lično iskustvo aktera drame. Ta literarna stvarnost kakvu nam sugestivno nudi Mihailo Radojičić pisana je u duhu i dahu njegovog načina kazivanja, kratkim rečenicama što sižeu daje poseban ritam i dinamičku koherentnost štiva. Kod njega nema praznog hoda a to je hod ivicom noža i života. Roman se odlikuje i autorovim smislom za ironiju, za otrovnu duhovitost, za inventivnu metaforu, što je uvijek funkcionalno korišteno da bi se podctrtala suština opisanog. U toj kratkoj formi romana s uzbuđenjem pratimo sve činove jedne individualne drame čiji se korijen nalazi u sukobu oca i sina. Otac, Crnogorac, rezervni oficir JNA žrtvuje svoju porodicu u ime “viših vrijednosti’’, nažalost tuđeg, import nacionalizma, učestvujući u agresiji na Konavle i Dubrobvnik, ponukanom izvan Crne Gore. Usprkos činjenici da je oženjen Hrvaticom iz Konavala čija se sudbina s mnogobrojnim drugim sudbinama gubi u metežu progonstva, svoju obavezu rezervnog oficira ne može odbiti u ime vojničke zakletve Titu i domovini, a upravo u ratnom pohodu ruši tu domovinu. Sin uviđa pogubnu stranputicu kojom je otac namjerio nepokolebljivo krenuti. U ključnom razgovoru s ocem sin prijekorno kaže: “Ako to prihvatiš, neka te bude sram za svagda!” Otac odgovorno i vjerno dalje služi svom pozivu. Stoga od strane sina slijedi ona opaka crnogorska kletva “Ajde, na zli put poša i od tebe traga ne ostalo”. Tim činom sin proklinje i sebe, jer, on je jedini nosilac potomstva i nasljednih gena koje ne želi da produži. Stravično! Otac je u Konavlima činio zlodjela. Pri kraju romana, u neočekivanoj završnici, što konceptu dramske radnje daje poseban učinak, u oporuci snimljenoj na kaseti pred pogrebnim auditorijem svojih suboraca i mještana, očev će glas posthumno saopštiti: “Na kraju posebnu zahvalnost dugujem vojsci koja mi je dala šansu života, da se iskažem do kraja…”. Sin, glavni junak drame, proći će svoj zli put bježeći iz Konavala prema Crnoj Gori kao “ničiji jedinac” i čovjek bez adrese. Taj njegov križni put autor opisuje sugestivnim slikama, kratkim oštrim dijalozima, s preciznim opisima ambijenta s izvrsnim snimcima psiholoških profila likova.

Napeta narativna linija romana poput onog zategnutog konopa o koji je obješeno mrtvo tijelo oca, samoubojice, kojeg na samom početku romana sin nalazi u njegovoj kući pa do počasnog pokopa “slavnog borca’’. Radojičić nemilosrdno izražava sav apsurd i licemjerstvo, svu besćutnost ljudske prirode, ruralnu surovost i prevrtljivost, posebno u odsustvu pijeteta prema mrtvom tijelu onoga kojeg su njegovi istomišljenici i saborci toliko slavili. Tu je impresivno opisana psihologija raznih tipova, aktera na grotesno ceremonijalnom običaju dvorenja, gdje se žaljenje i tugovanje pretvaraju u dernek nad “herojevim” mrtvim tijelom. “Ovđe se inače tuguje po običaju a ne po osjećanju”.

Poseban momenat u romanu koji pokazuje izuzetan Radojičićev smisao za dramske akcente jest onaj kada prije sahrane u mučnoj tišini očeve kuće sin ostaje sam nad lijesom oca u mrtvačkom kovčegu. Dužnost koju je sin dobio od očevih saboraca da na pokopu kaže nešto za oproštaj s roditeljem, stvara mu mučan nemir. Svjestan je da njegov “otac nije pao od neprijateljske ruke za domovinu, već mnogi domovi od njegove”. Slike opisa predjela gdje se nalazi Š. rodno mjesto oficira, kao da simbolično sugeriraju duševno stanje sina, navješćujući finale tragičnog raspleta. “Noć se ne spušta postepeno. Upadne odjednom u klanac i sve nestane. Tako je pala i na mene. Pritisla me mrakom’’. Nijemost i nepomičnost dramske scene s očevim mrtvačkim kovčegom i sinom nad njim autor romana, kao u kakvoj grčkoj tragediji, u kojoj hor ima ulogu medijatora, kada saopštava ili komentira dešavanje na sceni, Radojičić koristi medij televizije koji mu u tom času, kroz “in memoriam’’ iz druge sobe, govori o ratnim prilikama i “herojstvu’’ njegovog oca kojeg toliko glorificiraju da “Ni rođeni sin mu ne bi tako rekao”. Sin gasi televizor. Ne može shvatiti ni prihvatiti čijenicu da njegovi preci s očeve strane i njegovi sunarodnjaci, ponosnog slobodarskog duha u ime slobode atakuju na domovinu njegove majke, na Gundulićev Dubrovnik koji je uvijek “cvjetao dobrom” i slavio “zlatnu slobodu’’.

Sinova se kletva obistnila. Od oca mu nije ništa ostalo osim srama koji kao užasni teret pritiska njegovo biće. Sin ostaje živjeti s teškom dilemom. Svaka solucija za opstanak je neizvjesna i sramna. Od zadatka da nešto kaže nad rakom, da javno iznese ono što misli o ocu nakon grozne spoznaje o njegovim zvjerstvima, upravo će ga očeva posljednja želja osloboditi te mučne obaveze. Pokojnikov glas s kasete, post mortem, će na kraju obraćanja, saborcima i prisutnima izjaviti zahvalnost: “Jedino, ne hvala, mom sinu jedincu! On zna zašto i zbog čega. Ako je slučajno prisutan, a ne bi trebalo, molim da napusti pogreb iz istih stopa…odmah!” Priznanje, da je sin krivac za očevu smrt se činilo, vojnom režimu, najprikladjim rješenjem. Tragične i apsurdne okolnosti su sina učinile melanholičnim herojem samožrtvovanja. Taj će “ničiji jedinac” samovoljno odrediti svoju sudbinu kroz vlastito kažnjavanje zbog neoprostivog očevog grijeha, zbog nanešene neizbrisive ljage. Uskratiti će sebi potomstvo. Roman Mihaila Radojičića Shoka, slika je jednog mračnog vremena, tragično svjedočanstvo koje će generacije savremenika i onih koji će tek doći, osvješćivati i upozoravati da se više nikad ne dogodi ono što mirni i skladni suživot dva naroda može pretvoriti u ratni pakao u kojem “osloboditelji”, ubice i pljačkaši, uvjerljivo igraju svoje ratne uloge. Evo primjera iz romana: Ovo je uloga! I trudim se, i igram je bolje od drugih. Četnik (sam) bez milosti. Po službenoj dužnosti. To se traži. Zaostalost je u modi. Trend je ubiti!”

“Ubiti, nije baš za trend?” … Usudih se da zucnem.

“Jeste!” Smrt je uvijek u modi… kod zaostalih.”

Suštinu apsurda tako razorenog života iskazuje, u posljednjoj rečenici, sam glavni junak: “Preci kao moj otac ne zaslužuju potomke!” Na promociji romana u Podgorici, jedan pisac je ovako reagovao na tu misao: “Možda je to najstrašnija rečenica u savremenoj književnosti!”

Izvor: Vijesti.me

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena.