Ko na Prču ak' i malo stoji više vidi no onaj pod Prčom!

ZA BOLJE  ŚUTRA !?

Sve je počelo onog dana kad su početnici proglašeni ekspertima… Ali to se nije desilo sada i ovđe, kada su oni izgubili vlast a ovi prispjeli na nju. To je nasljeđe… Vazdakadnjost koja se kao i crnogorska sloboda uzajamno smjenjuju. ”Mi znamo kako” nije ništa drugo do idejni predložak ”expertima”, dakle isto to samo prepodobljeno za novu upotrebu. Obični Crnogorci imaju za to prostonarodnu definiciju, vrlo jasnu i mnogo doslednjiju stvarnosti. Kad bi nekoga, nedoraslog , proglasili sposobnim , naglo stručnim, i postavili ga na odgovorno mjesto, reklo bi se narodski, da je taj ‘jučeranji’! Ovo bi govorilo mnogo šire od rečenog; jučeranji  ne mogu da upravljaju sadašnjicom! No bilo koja definicija, bila ona i sasvim tačna, ne mijenja stvarnost a potvrđuje i prošlost.

Jednom sam objavio da je velika prednost što CG ima svoje visoke škole do Univerziteta, pa može da školuje svoje kadrove…I pogriješio do daljnje. Te njene škole udaljavaju CG od sbe i sebe od nje. Znači, loša procjenitelj a još gora škola.  

Sve je počelo s opatom Frančeskom Dolčijem iz Dubrovnika. Biće do smrti odan saradnik i sekretar Sv. Petru Cetinjskom. Austrija ih je optužila, u paketu, za pobunu na primorju, te da sarađuju s Francuskom. A pravoslavni Rišnjanin Marko Ivelić špijunirao ih je Rusima. F.Dolči će odanost Crnoj Gori platiti glavom. Osuđen je, po nalogu Rusije, a od strane Crnogorskih glavara na smrt. Pomilovan je na ropstvo u lancima u kojima je uskoro skončao. Poslije Dolčija bilo je pouzdanih katolika i Hrvata odanih crnogorskom dvoru ali Dolči je ostao za povijest. Za povijest je i storija crnogorskih glavara na CG dvoru koji su gu izdavali i potkazivali u hodu a naračito na potonju uru.

Onda je krenula seoba Srbalja na Cetinje. Redali su se ka na macu, dok nijesu Crnu Goru, ubili u pojam o sebi. Od Sime Milutinovića Sarajlije obrnuše kola niza stranu…Sveti Petar ga ostavio u nasljeđe vladici Radu. Bio mu je učitelj i pedant (onaj koji prećeruje) pa je do mile volje posrbljavao i mladog Njegoša i Crnogorce…toliko da je Njegoš zbog prećerizama jednoga dana repetirao levor na Sarajliju. Onda je krenulo od Milakovića, Medakovića, Popovića…do skorojevića naših dana.

U knjaževini CG, jedan od prvih nastavnika, prve gimnazije na Cetinju, bio je Sima Matavulj, srpski pisac iz Dalmacije iako je književni rad začeo baš u crnogorskoj prijestonici. Nastavu je držao i knjaževoj đeci i tu je, po nalogu Knjaza, napisao prvu literarnu pripovijest o udaji princeze Zorke za kralja Petra Karađorševića. Nikad nije proglasio sebe crnogorskim piscem a i Crnogorci nijesu pontali da ga prisvoje, mada ih je rasplakivao melodramskom novelom na crnogorsku temu”Sveta osveta”. Uređivao je i državne službene novine a knjaz ga je držao za experta ! Jednom mu je povjerio da predvodi grupu crnogorskih studenata na školovanje u Milano i Pariz. Knjaz ga je jedva vrnuo iz Pariza, đe se Simu ugodilo i mlogo dopalo da ostane što duže tamo o državnom trošku.

Malo kasnije, dozvaće Gospodar Crne Gore (i podanik tuđih učitelja), Lazu Kostića na Cetinje. Ovaj je, na Univezitetu u Pešti, u 25 godini, odbranio dokt. tezu na čistom latinskom jeziku ali nije lako dobijao posla u Srbiji. Lakše će ga, dobiti na Cetinju. Prije dolaska k nama bio je jedan od inicijatora pokreta ”Ujedinjena omladina srpska” pod geslom”Srpstvo sve i svuda”. To će ga preporučiti dvoru na Cetinju. Uređivaće ‘Glas Crnogorca’ sedam godina.

J.Jovanović Zmaj je smatran pjesnikom nad pjesnicima, pa mu je Nikola namijeno jedan od najljepših dvoraca, onaj u Baru, ali nije uspio da ga priljubi Crnoj Gori.  A Zmaj je bio popularniji no darovitiji za ozbiljnu poeziju. Bio je vješt  stihoklepac rimovanih stihova i pjesmica tipa”ala je lep ovaj svet, ovde potok onde cvet…”  Morali smo je u školi, znazi na izust kao znak veljega pjesnika…a bio je prosječnog kalibra i jedino uspješan kao, Čika Jova, dječji pjesnik…itd…i ne znam na izust sva imena toga soja koji su nam soj prekrajali.

Eto kako je Crna Gora čitava dva vijeka, bez lijeka, gradila bolje srpstvo a ne bolje śutra. Postale je sabirni centar srpskih experata za sve i svašta, sve dok ih definitivno nije posadila na prijesto Crne Gore sa ustoličenjem SPC u vrh prijestonice. Tako smo uporno gradeći bolje srpstvo dočekali gore śutra gradeći ga još od prekjuče.

Kad sam 1987. objavio satiru‘’Zabranjeno preticanje’’ premijera je udešena u Beogradu na Večernjoj sceni”Duško Radović” gdje sam inače bio angažovan. Za ”Zabranjeno preticanje”glumačku podjelu sam uslovio isključivo angažovanjem crnogorskih glumaca. Sve sam obezbijedio u vlastitoj produkciji od scene i honorara, do hotela Tašmajdan, koji je bio udaljen od pozorišta stotinjak metara. Rekli su mi ni da nijesu bolje uslove imali u životu. Predstavu je režirao Slobodan Milatović a autor scenografije je bio Boško Odalović. Satira je metaforično govorila o upokojenju'glave kuće’ za kojom ukućani tobož žale, pa jedan od sinova kaže oproštajno nad kovčegom:’’Dragi tata umro si za bolje śutra a nama evo dođe prekśutra a ne bi nam bolje. Zbog te rečenice i pride drugih asocijacija na druga Tita, satira je prognana nakon dvije reprize iz svih pozorišta. Kad to kažem, odbila su je i ona pozorišta koja su je već stavila na repertoar od BG do TG. Treća repriza je se udešena u Titogradu, Dom omladine. Tu je prošla ka na pokajanje i sahranjena. Protagonisti, sve sami Crnogorci, su nas potkazivali od scene do komiteta. I plakat koga sam lično dizajnirao je sve dotukao. Prikazivao je lik Marksa kao pretopslednju fazu Homo sapientisa , našto su ga sveli Crnogorci i njihovo shvatanje Socijalizma.  Feliks Pašić, srpski pozorišni kritičar je napisao grdnu kritiku i objavio je na radio Beogradu. Rasturio nas je. Rakao mi je za šankom pozorišne kafane:’’Dobro je što niste ovo odigrali u'Kući Cveća’ da uspeh bude potpun!”…Eto nijesmo, rekoh, ali odigrali smo ga dovoljno blizu stvarnosti.

Prošle su decenije a stvarnost  se ostvarivala…, u vidu očekivanog prekośutra, i evo kakva je!?  

U ovoj svojoj pripovijesti umalo da zaboravim još jednog Hrvata koji je bio naklonjen Crnoj Gori…ne do smrti ka Franačesko Dolči, već do kraja života, na način kako je to sam on umio da se žrtvuje. Boravio je u njoj najmanje dva puta; u toku Prvog svjetskog rata i nadomak Drugog. U doba kraljevine, po nekim izvorima, bio je njen stipendista, a 1917. je tražio crnogorsko državljanstvo i prijavio se kao dobrovoljca u crnogorsku vojsku. No Crna Gora je uskoro izdahnula, udavljena od strane Srbije1918. U Nikšiću je taj Hrvat boravio 1932. i objavio jednu od najboljih svojih zbirki pjesama ‘Auto na Korzu’. Bio je i ostao najveći pjesnik Moderne  na južnoslovenskim prostorima. Bio je to Augustin Tin Ujević…veliki pobornik zajedništva južnoslovenskih naroda. Boem, usamljenik i veliki pjesnik. Gromada! Pa da završim mišljenjem velikana: ”Niko nije nesretan bez svoje krivice!” Tin. 

                                                                                                                                                                      M.R.Š.

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena.