Ko na Prču ak' i malo stoji više vidi no onaj pod Prčom!

NA TAKVIMA SVIJET OSTAJE

Zvali su ga Čečo…Ali nijesu smjeli na glas jer je bio najači o razredu. Krupan neotesan, gotovo sklepan. Nijesam znao da se tako, čečo, zove i neka vrsta luka. Kasnije sam shvatio razlog i posljedice. Uvijek se čuo  po luku. Bazdio je. Taj se miris urastao u njega. Zajedno smo nekad učili u istoj školi i razredu. Bio je straiji. Padao je u prvom, što malo komemože desiti, ali su ga izvukli. Padao je u drugom, pa opet na izvlačenje stigao u treći. Tu smo se našli. Onda su ga smjestili u istu klupu sa mnom. To je bila sramotna pogibija od ape. Počeo sam zaudarati na Čeča. Činilo mi se da će mu iz ustajalog ođela izbiti jednoga dana struk luka. Pored svega toga gurali su ga sa svih strana naprijed. Neko mu je u familiji bio zaslužan i partijski uticajan. Doduše u daljem rodu ali svjedno na takva se prezimena ne udara. Dozvoljavali su u školi da mu drugi pišu, da prepisuje, da mu šapću samo da ne izostaje s časova…dako mu nešto prijene od znanja. I ja sam ga pomagao koliko sam znao i gotovo na glas mu došaptavao ali nikad nijesam opomenut. Tada po zakonu nije smjelo biti nepismenih pa su ih opismenjavali silom na sramotu a osnovna škola je bila obavezna.Oporavio je slova nekako i s jadom, ali čitanje nikako. Kad je vidio zlu priliku i veliku muku od učenja u starijim razredima osnovne… učio je još donekle i batalio. Tu smo se rastali. Tada su, za zamuzene,  bile popularne neke popodnevne škole. Za jedno popodne završiš četiri razreda, za drugo četiri, za treće još toliko i eto te svršeni srednjoškolac. Umalo me nije preteka.

 Ja sam učio do kraja i nastavio na studijama. Htio sam da budem novinar. Činilo mi se da to mogu. Volio sam novinarstvo ali se ispostavilo da ga volim više nego ono mene. Kad sam stakao diplomu nijesam mogao niđe i nikuđ s mjesta. Završio sam na birou. Pokušavao sam u nekim amaterskim televizija koje su tada, 90-ih, nicale ka pečurke. Svi koji su su ih pokretali mislili da je za tv potrebna samo kamera i idemo u program…a novinar može biti ko bilo. Bilo je tako i baš je mogao bit ko bilo. Rodna ravnopravnost je pozitivno diskriminasana. Ženska čeljad imaju predost a važno je bilo i šta se dobije prekrštanjem nogu u skraćenim ‘aljinama pred urenikom. Ja ništa od toga nijesam imao osim da, one, prekrštenih nogu čitaju ono što ja pišem. Tako sam dobio posao, rad na crno. Ništa crno na bijelo … da radiš za njih bez njihove ikakve obaveze za tebe,bez bilo kakve sigurnosti i osiguranja. Onda sam pisao anonimano, pomagao na snimanju pisanju i montaži da bi drugi čitali, kojima nije bilo stalo ni do čega, osim da se slikaju. Ta anonimnost mi je čuvala makar onu minimalnu beneficiju koju je nudio biro rada, jer ako te”provale” da si bilo đe u poslu, s tobom više nikakva posla nemaju na birou.

Tako sam jednoga dana na distanci ugledao Čeča. Činio mi se, poizdalje, uspješnim. Pristojnog izgleda, primjereno obučen. Imao je prevozno sredstvo, za mene nedostižno. Vozio je sovjetski Zaporožac, ZAZ 968, made in Ukrajina,  iz doba socijalističke imperije SSSR-a. Tu makinu je pratila reklama ”kad ga kupiš obavezan je i pištolj, ako se pokvari možeš da se ubiješ.” Čečo je očigledno preživio reklamu. Nijesam se usudio da priđem školskom drugu, osim da me onako silan potcijeni za moje uporno i neuspješno učenje…Tako smo se ovoga puta razminuli na neviđeno. To je bilo vrijeme kada su nas šibale međunarodne sankcije zbog unutrašnjeg rata u kojima je Čečo bio paravojnik, sa zaslugama za rat. Tada nikome nije uspijevalo ništa, osim sposobnima za svašta. Kad se to svašta odomaćilo, kao način života i kad je ta ratno-poratna decenija pasala, zagazli smo u 21 vijek sa recidivima 20-og. Opet sam ga intra. Sad već licem u lice. Nijesmo se mogli razminuti. Stao mi je na put. Prepriječio je trotoar nekim glomaznim crnim džipom poput bojnog vozila. Izlazeći me presreo:”Đe si stari školski druže?” Obradovao mi se onako s visine visokog praga novog prevoznog sredstva.”Iz ovih stopa idemo na kavu!” ”Idemo” prihvatih… i pomislih, makar ćemo viđeti dokle je ko stigao. Bio je teško nepismen kad smo zajedno učili a ja kad sam izučio što sam naumio, teško pismen za bilo kakav stalni rad, ozbiljno zapošljenje i sigurniji život.  Pozvao me ”da popričamo!”

Ušli smo u prilično luksuzan lokal, zasjeli u obilate fotelje i poručili ono na što me pozvao. Uzeo sam espereso i bio spremna da popričamo. On takođe. Ponudio mi je i još nešto ako želim? Odbio sam sve osim razgovora; đe smo  i što smo poslije nekolike decenije zaborava. Bio sam kratak u ispovijesti, jer mi je radna biografija oskudna. Kazao sam mu kako radim blizu dvije decenije anonimno, bez prava na staž. Rekao je da prati sve tv redom ali da će on napraviti najbolju, i radio i tv i portal; sve ujedno.

 ”Nakupio sam, reče,  dovoljno osoblja oba pola za sve programe. Ženskih imam na pretek, školski druže! A kad se već razumiješ u taj posao možda bi mogao kod mene i da radiš i da se udomiš.”

Upitao sam ga šta on radi kad kreće u toliki posao odjednom?

”Radim razne poslove da bih ima sve što volim a treba mi.”

 ”A šta bih ja, u tom smislu radio, što bi ti volio?”

”Volim opise prirode, biljaka i životinja, planina i rijeka…to mi treba, divljina. A naročito opis planinskih predjela i zaostalih krajeva…i nešto slično tome. ”

Kažem, da je kamera pretekla svakog opisivača prirode, ona sve kaže bez ijedne riječi. Za to je kažem bolji dobar snimetelj nego spisatelj, pa dodah,”da bi možda trebalo više opisivati ljude jer oni su uzrok svemu.”

”E to nije po mome…! Ne volim opisivanje ljudi…Sve sam ih pročita u ratu i poslije njega…tu se nam što dodat.”

Lokal je bio prometan. I odlazeći i dolazeći, svi su mu se javljali, meni niko. Onda je naišao čovjek sa sinom od desetak godina i zaustavio se nad našim stolom. Klimnuo mi je glavom reda radi. Prepoznao sam bankara koji ponekad savjetodavno govori na tv o bankarskim poslovima i tokovima novca. Ekspert! Kad je bankar krenuo, moj školski drug je izvadio snop novčanica u aponema od 50 eura. Činilo mi se kilo para. Jednom pedeseticom častio je bankaravog eina. Onda su otišli a Čečo je snop vratio u unutrašnji džep i nastavio:”Bar pet po pedeset, ćeš imati mjesečno ako dođeš…a sad moram za poslom?”

Onda je došao konobar da naplati. Opet je izdro kilo para, da svi vide, i platio dvije kave – dva eura. Tada mi je pao na pamet moj otac i jedan jedini njegov komentar kad je saznao đe radim i koliko zarađujem s onoliko škole…”E moj sine, zaludu smo te u školu šiljali!”

Čečo je ustao da se rastanemo. Obukao je odloženu jaknu. Zapahnuo me miris nekog luksuznog parfema… a ja sam još zaudarao, čini mi se, na Čeča iz đačkih dana.

                                                                                                                                   M.R.Š.