Ko na Prču ak' i malo stoji više vidi no onaj pod Prčom!

NA CETINJE… A ĐE DRUGO!?

Jedini gradovi  u Crnoj Gori, koji imaju razlog da se nazovu gradom su Kotor i Cetinje, rekao je svojevremeno, veoma ugledni (danas poprilično zaboravljen) visoki državnik republike Crne Gore i narodni heroj Veljko Milatović. Nije šire i dublje objašnajvao to svoje shvatanje grada a nije ni imao potrebe…i danas je jednako u pravu. Kad uđete u Kotor kroz povijesna gradska vrata, dočekaće vas Piazza d'armi (Trg od oružja ) na kojoj je tiha riječ najače oružje, makar koje vjere bio i kako se krstio. Sv. Petar Cetinjski je osobito cijenio Kotor ali i Kotorani njega uzvratno. Viala de Somier, Napoleonov visoki oficir i putopisac, ovako opisuje Sveca sa Cetinja na kapiji Kotora: ”Kao da sam car ulazi u stari grad Kotor!” Koliko su god Bokelji gledali u more, odkud im je dobro dolazilo (ponekad i loše) toliko su upirali pogled u crnogorske klisurine, jer ako one protoče neprijateljima Crne Gore, ni more Bokelje spasiti neće. U obrnutom smislu, ako Kotor ne otvori Pazar Crnogorcima konvertabilnog kontakta sa Evropom imati neće. A Vladika Rade je u Kotor odlazio po zdravlje! Na tom poštovanju drugih i različitih, grade se gradovi više nego na građevinama. To su Kotor i Cetinje.

U građanskom smislu, na Cetinju Sv. Petra, i danas je tako. Kad prjeđe Belveder, makar čiji stranac i izvanjac, niko ga na Cetinju neće pitati ko je i otkud je? Dobro je došao! Ne želeći takvo Cetinje, samo se (izvanja) fukara pravoslavna, prije godinu dana, ufunjala na Cetinje, na stražnja vrata. Belveder im nije bio moguć… jer, u fukare oči od splačine! A ostali izvanjci su rado dolazili i stimani po cetinjski. Lord Vilijam Gledston(1809-1898) četvorostruki premijer V. Britanije, nikada nije bio u prijestonici CG ali je podržavao njenu slobodnu državu mimo ijednog Evropskog državnika. Crnogorci su ga osobito cijenili, pa kad bi neki Britanac došao na Cetnje pitali bi ga… Kako je Gledston?… I ne zaboravi da ga pozdraviš!  To i takvo Cetinje nijesu kudli izvanjci no domaći neznanci svega što je Crna Gora bila i jeste. Na kraju prošlog vijeka objavio sam ovu pribilješku o Prijestolu CG.

”Cetinje danas liči na grad kroz koji je pasala neka velika stihija s vodom, pa kad se voda povukla, on je onako grdan osta’ u kamenjaru pun ruina, otpada i bunjaka. Danas se na Cetinje ide samo po glasove. Cetinje ih Crnoj Gori daje iz sve snage, a kad država treba uzvratiti glas, svojoj prijestonici, ne odaziva mu se! Promukli su Cetinjani navijajući za svoju državu, a ona iz svega glasa govori da joj je tu najači i najuporniji korijen. Kad se sva glasanja i nadglasavanja svrše, Cetinje opet ostaje na samštini kao da je nekoliko svjetlosnih godina udaljeno od svakog interesa. Evropa ga vjekovima nije brisala sa svojih mapa. Bez obzira na sve podjele po Evropi, Cetinje se održalo kao centar i grad jedne države. Što Evropa nije uradila vjekovima mi smo postigli za nepun vijek, zatirući Evropu na Cetinju. Od njega su nesposobni Crnogorci pokušavali da načine grad frižidera, pa grad cipela, pa grad kartona (bože ih sačuvaj, da lakše plane)… jedva povremeno grad štamparstva i štamparije. Tako je načinjena još jedna greška “OBOD” i “OBODIN” pa su mnogi mislili da se knjige štampaju zajedno s frižiderima i još grđe da je Đurđe Crnojević prvi proizveo frižider na slovenskom jugu. Poslije je i Njegoš zamirita sličnu sudbinu. Od njega su nesposobni, neobaviješteni i neuki turistički vodiči napravili proizvođača sira (po Njegušima) a ne tvoritelja mudrijeh djela (po Njegošima). Sve nesporazum jedan za drugijem od Oboda do Obodina!

Cetinje je davno stvoreno pa ga ne treba ni stvarati niti pretvarati…!? Treba ga samo održavati ka’ prijestonicu crnogorske države, istorije, kulture i grad Petrovića. Njega jesu ogradili Crnojevići, ali, na(d)gradili su ga Petrovići. Danas svaka kuća Petrovića prokišnjava, pa i ona vječna, Njegoševa, na Lovćenu…Na Cetinju svaka kuća toči a Cetinjani nemaju vode. Oni se ne čuju po Petrovićima i po državi, no se čuju po zapuštenosti. Zaudaraju. Kad sam krenuo da viđu Cetinje i sačinim ovaj opis, rekli su mi: Ne primiči se, na daleko se čujemo!”  

Bez obzira na prethodnu ironiju, Cetinje se vjekovito i ljekovito čuje u svijet. Bez njega se za nas ne bi čulo. Kad se izvanja vjerska fukara dovukla… Cetinje je zaudaralo po njima… od ulcinjskih Abazah* do srpskih kavazah! (abaz*, pored niza pozitivnih značenja, u srpskom prijevodu znači i nestabilan; kavaz*, počasni stražar stranih izaslanika). Ali sve će se to zvati lanik!

Na 21. MAJ Cetinje je bilo krcato! Od Plava i Gusinja do Ulcinja… Od Andrijevice do Pljevalja i H. Novoga, Budve i Bara. A zapušteni i prepušteni Nikšić došao u kolonama. A Kotor? Kotor na Cetinje, ka Cetinje u Kotor. Crna Gora je progledala na oba… a ne na ona dva oka, razroka od rođenja. Svi na Belveder i u njegovu čast a ne u propast pedofilične vjere, koja je abortirala prije Cetinja, bez obzira što joj je na domak bilo najčuvenije porodilište u Crnoj Gori. Fukaro!

                                                                                                                                        M.R.Š.