Ko na Prču ak' i malo stoji više vidi no onaj pod Prčom!

M. Miljanov

Kad je poginuo delibaša s vojskom na Moraču, Turci od njegove vojske, koji su utekli i došli doma, čuše da je poginuo i Mrkoje, serdar iz Pješivaca, koji je odio Moračanima u pomoć. Turci, kad čuše da su takvoga junaka srpskoga ubili, oveseliše se ka da su bitku dobili. Uto poitaše da kažu svome starešini Osmanu Mušoviću, kapetanu grada nikšićkoga, da od njega bakšiš i aferim prime. No Osman kapetan, kad ču za pogibiju Mrkojevu, reče:
»A nije poginuo serdar Mrkoje, ni-da-bog.« Onda Turci: »Jest, bogu šućur, sad smo veseli, ka da nijesmo onoliko brata ostavili na Moraču!« Osman kapetan: »Jazuk je doboga izgubit onakvoga čojka i komšiju!«  Turci: »Izgubili smo krvnika, te smo braću osvetili!« Kapetan:  »Istina, bio je krvnik turski, ali je bio svijetli obraz sebe i nama. Od onakvoga komšije moglo je biti Turcima štete, a nikad sramote, koja je gora! Sjutra kad dođe vakat da se mirimo, kome ćete poslat građane da vi na stanak dođe, s kim ćete mir činjet i narodne poslove svršavat? Sve će vi biti tanko i mršavo bez Mrkoja serdara. Tako i rat kad bidne, onakvijema treba prvo objavit, sa onakvijem se mili bit, miriti« Turcima je najprijed teško bilo na kapetana što žali serdara, ali pošto je kapetan izgovorio i Mrkoja žalio, Turci rekoše:
»Ti govoriš, kapetane, što pristaje tebe, dobri dobroga da žališ, no mi drugi ne možemo tako, no kad kukamo mi Turci, bogu šućur e kukaju i Pješivci!« Tako i ostade svak pri svome; ne moga kapetan Turke ožalostit, a oni njega još manje oveselit s pogibijom Mrkoja serdara! 

                                                                                                     “Primjeri čojstva i junaštva”

Prch.me