Ko na Prču ak' i malo stoji više vidi no onaj pod Prčom!

KLEJ

Kosmička popularnost počela je s Lajkom, na domak 60-ih. Najpopularnije stvorenje na planeti bila je Lajka. Pašče, koje su Rusi u raketnoj kapsuli otisnuli u kosmos da obleti zemlju.  Vratilo se živo i zdravo zemljacima, ljudima i psima. Zahvaljujući Lajki i uređajima kojima je bilo opremljeno njeno vozilo, viđeli smo zemlju paśim očima s neba. Iz profila, anfas, uzduž i poprijeko. Bili smo oduševljeni tom slikom i razočarani porukom. Živimo ka slamka među vihorove, na planeti koja, odande, liči na mjehur od sapunice.

Onda je doša Gagarin. Opet Rus. Taj je krenuo paśim putem i preživio. Rusi su bili prvaci svijeta u kosmosu. Amerikanci su patili. Muda su grizli zato što ih komunisti pretiječu u vasioni. Strastveni komunisti iz naših krajeva su jurili, da vide Jurija Gagarina. Očekivali su da on, kao spomenik, stoji neđe u socijalističkom raju, dan-noć, i pruža ruku samo komunistima. Jedan Crnogorac se vrnuo s ubitačnom legendom koja je mogla da liči na rusku narav. Gagarin, govorio je taj, stoji kao živi spomenik na jednom blistavom travnjaku u centru i svi mogu da mu se primaknu do jedne mjere, ali nikako da mu priđu. Na početku trvanjaka, piše: ’’Ne gazi travu!’’.

Onda na scenu popularnosti stupa Mjesec. Naš zemaljski svijet je prividno ujedinilo mrtvo nebesko tijelo izvan zemlje u koga su svi blenuli. Kad su Rusi otvorili vrata kosmosa Amerikanci su prolećeli i na izmaku 60-ih, tri američka momka; Armstron, Oldrin i Kolins, kao tri musketara pokorili su Mjesec. Jedan je čepao po njemu. Proruski pjesnici su kenkali ka samo’rane udovice što su im se Amerkanci upišali u mjesečevu romantiku te da ga je, tako opoganjenog, sramno ’uzimati u usta’ a kamoli pjevati ’oj mjeseče bekrijo’. Od tog mrtvog zemljinog pratioca, koga su jedino pjesnici držali uživo, nemilosrdni Ameri su čepanjem po njemu, napravil kič ukras na nebu: lažnog života, lažnog  sjaja,  tuđe svjetlosti. Sramotna pjesnička pogibija zemljinog satelita.

1963. umalo se nijesu potukli Rusi i Amerikanci u Zalivu svinja, (Kuba), ne zbog Mjeseca, no zbog zemaljskih interesa. U međuvremenu je procvjetao Vijetnamski rat cvjećem zla, koje su zasadili Francuzi a uzgojili Amerikanci do zločina.

13323827_10154232631518762_5443522821766340177_o

U međuvremenu, iz stare robovske porodice, pojavio se Kasijus Klej i pobijedio sve. Sam je sebe promovisao: …’’I biće samo jedan Kasijus Klej!’’ Samlio je sve pred sobom, koliko pesnicama, toliko i riječima. Klej rob, postao je Muhamed Ali, robovlasnik najveće bokserske titule na svijetu. Lajao je tada na mjesec i sve zvijezde bokserskog neba. Nadlajao je kosmos i Lajku. Ja pa ja! Od Kleja počinje  autopropaganda. Ako nijesi za sebe za koga si!? Govorili su da mnogo laje ali da najbolje boksuje od nastan’ svijeta. Njegovi mečevi su bili Labudove jezero u ringu. Lepršao je kao crni labud oko protivnika rušeći ih redom kao ošamućene protuve. Nije bio razarač, već bokser strelovitih refleksa i udaraca od kojih se odlazi  na pod bez povratka. Na kraju je pobijedio bijeli labud, Amerika. Oduzela mu je titulu i umalo ga strpala u prokletu avliju, zato što je odbio, da u ime Amerike, ubija druge ljude u Vijetnamu.

you-think-the-world-was-shocked-when-nixon-resignedwait-til-i-whup-george-foremans-behindfloat-like-a-butterfly-sting-like-a-beehis-hand-cant-hit-what-his-eyes-cant-see

Crni As je bio uzor tadašnjem uzrastu svega svijeta, bez obzira što se prevjerio u Muhameda Alija… Opet je dobro zvučao, dok su njegovi udarci odjekivali planetom. Ošamutio je i Ameriku u njenoj agresiji. Svi smo u kući navijali za Crnca. I stas i glas i udarac. Sve je imao taj crni boks – maneken. Kakav Mjesec, kakav Gagarin… kakva tri nebeska musketara! Niko mu nije mogao preteći popularnost.

article-2477745-19029D5B00000578-858_634x425

Zorom, prije sunca, majka bi nas ustajala da gledamo mečeve Crnog Asa. Zbog vremenske razlike s Amerikom kod nas su se odvijali mečevi u svitanje.  Očekujući meč, majka bi uveče zamijesila priganice a pred meč ih prigala za navijanje. Nikad, sad mi se čini, nijesmo bili tako na okupu kao oko Kleja. Majka bi svoju rasnu zaostalost pravdala riječima, ’’nije on đavole crn, no šućmurast’’. Nije bilo grisina, ni čipsa, ni smokija za ’’smirenje’’, nego smo gumali priganice ka sumanuti. Vangla od deset kila, nije mogla izdržati meč. Naravno Klej je pobjeđivao kao i Ali, a mi bi sa raskvasalim tijestom u želucu nastavljali u školu, govoreći samo o Kleju, misleći samo o Aliju, sanjajući samo o njegovoj slobodi; da kaže što misli s uzvišenom prepotentnošću koja nam je nedostajala. Navijali smo za njega kao za nacionalnu reprezentaciju, kao za nacionalnog heroja, koji ne zna za nas i ništa ne dijeli s nama osim neophodnu samouvjerenost. Možda je i obolio od posljedica svoje slave ali svejedno…

Klej je bio junak našeg doba… I biće samo jedan Kasijus Klej!

13320539_10154232769618762_2010850125781722144_o

                                                                                                                              Mihailo Radojičić Šok                                                                   

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena.