Ko na Prču ak' i malo stoji više vidi no onaj pod Prčom!

KAKO SE ZABORAVLJA?

Sloboda, slobodni ljudi, građani, prava, demokratija, komunizam, vladanje.
-Dobar dan, jedan crni hleb, prema obrazu, i podijelite ga na kriške, ako može, i spakujte u papirnu kesu molim vas.
-Bogami nije to tako bilo u naše vrijeme, tražiš sve za male pare, nego ajde sve je ovo sad naopako.
Bogami nije to bivalo nikad, i niđe, da jedan čovjek za bilo koje vrijeme u kom živi, kaže da nije njegovo, bez kod nas. A ko smo mi? Najbolje znaju oni što misle da smo njihovi i oni koji misle da nijesmo svoji… pa nas poslužuju identitetom; da mi sami ne bi bivali što jesmo ili što nijesmo.

Istorija se ponavlja. A i mora se ponoviti, kad vrtimo u krug, iste, naučene stvari, bez ikakve želje da budu drugačije. Učimo ko smo, uče nas ko nijesmo! Uče nas oni koji ni sami ne znaju ko su. Ponavljamo i bilježimo, slavimo dane krvoprolića. DA SE  NE ZABORAVI! Jer ako se zaboravi, ostasmo na nuli, morali bi sami pisati istoriju, a kome treba ta dusa. Zašto mijenjati išta, kad možemo ponoviti sve što već znamo, između ostalog i da zaboravimo što se zbilo. Kapitalizam će srediti, da se sve to plati!? Kad se tolika istorija čovječanstva ne može zaboraviti,  mora se ponoviti. Ništa se novo ne dešava pod ovim podnebljem, jedino bi mir bio novina. Generacije su tu, koje nije briga ko im je klao… đedovo prase. Eh kad ne bi bilo onoga vi poturice, mi posrbice. Ali napredujemo, čitamo Den Brauna, gajimo velike teorije zavjera. Srbe svi ugrožavaju, Crnogorcima ne daju identitet, Albanci bi Veliko na malo, Hrvatima svi zavide! Dok se do Skoplja stigne, nit si čoek nit si nacionalista. A što si zaboga? Izgleda da bi se dobro živjelo kad bi svi bili ništa. To će ti reći novine, ono blijedo, trulo, iskucano, što želi bit nezavisno, čuči među trafike i čeka da nam kaže ko smo.

No opet ta sloboda, ta prava, to biti čovjek ili ne biti ništa. Konvencije, pravilnici, zakoni, sve tu da nekako štiti ljude, ali ne čovjeka. Gukni golube, pa da ti vežemo porukice na nožice. Imaš pravo da gukneš, ali ne i da rečeš. Đe ćeš  više prava od toga. Đe će naše duše i naša đeca među ovoliko informacija; kako tačnih tako i lažnih, sa ovom brzinom protoka? Čudo jedno ’’đeca’’(moja generacija) ne zna šta je fašizam a roditelji su im ga izvodili po okolini i pokušavali da ga uvedu i kod nas. Kako će znati đeca? Roditelji im kriju svoju prošlost a zvanična politika i prošlost i sadašnjost. Nema nama leba bez mržnje. Predizborne prognoze šteluju, protivno sinopričkoj situaciji, da će doći oni koji će sve ovo ispraviti. I tako ponoviće se istorija, pa kad nam se vrati fašizam biće bolje da se vraćao nije.

Mladima svijet ostaje, pa su otišli da ga obiđu, vratiće se dovoljno stari da krive penzionere za ovo stanje. Idemo za Ameriku, podijelićemo sliku Crne Gore uz opis niđe nebo nije plavo, ali im je bolje pod ljutim oblacima da žive, nego li pod najkristalnije plavim podnebljem. Ko ih može kriviti? Oni što ih ćeraju? Ili oni koji su zaboravili da ih nauče da nije loše boriti  se iako je rat izgubljen, bitka možda nije? A kad bi umjeli sami prihvatiti da nemaju petlje i zaboraviti sve, otići daleko i voljeti nepoznato i nesigurno. Međutim zaboravili bi mi da nam nije ljepše računati na jedan dom ako se ognjište u drugom ugasi.

Bilo kako bilo, kupite Perfeks, lakše se briše, možda pomogne i u procesu selektivnog brisanja istorije.

                                                                                                                                                      SANDR@

Prch.me