Ko na Prču ak' i malo stoji više vidi no onaj pod Prčom!

HEROJ NA KORZU

Pripadali smo generaciji kojoj su roditelji bili iz rata. Ti su nam dolazili na roditeljske sastanke. Bili su ti sastanci nepodnošljivi s rodoljubivim ratnicima. Morali smo još sjeđeti pored njih kad bi razredni starješina naložio da i đaci budu prisutni. Poneki zastarjeli, a i zaostaliji roditelji, za loše ocjene svom sinu bi zavrnuo uši pred svima. Razredni ne bi reagovao, a mi se nijesmo smjeli živi čuti. To je sve bilo s jadom podnošljivo, ali su roditelji, bar meni, bili nepodnošljivi. Čekali bi ih u učionici dok su ulazili…neki, kao lokalni funkcioneri srditi, drugi arogantni kao prvoborci i treći povučeni kao radnici. Jedan prvoborac je bio sav nagnut na jednu stranu i raskliman na jednu nogu. Imao je na reveru odlikovanje. Kako je cotao, orden se klatio kao prijetnja. Kad bi se tome otvorio pisak o junaštvu, sastanak bi trajao ka dopunska nastava. Bilo je i oficira, svi su dolazili u uniformi i s odličjima. Jedan sa činom majora, ugojen, ispupčen, okrugle glave zabijene u ramena. Taj je, znali smo, najmanje jednom dnevno tukao sina. Sin je bio jači i veći, ali đe da udari na majora. Strah do znojenja, izbijao je iz sina kad bi odgovarao, naročito strane jezike; gotovo da se tresao! Nije bio dobar đak, ali drug jeste. Slabiji đaci su uvijek bolji drugovi. Odlični druga nemaju i najčešće su sinovi lokalnih funkcionera. Nijesam zapazio da je iko od takvih sinova imao loše ocjene. Očevi su im bili udrčeni s mašnama i obaveznim odijelima na preklop. Uglavnom, svi su imali neki znak ili priznanje, osim mog oca i onih kao on. Otkud priznanje za radnike? Ali bez obzira na sve, ta moja poratna generacija, nije baš marila za njihovo junaštvo o kome su lekcijašili, kad gođ bi ih zapalo. Poslije tih lekcija činilo se da su oni po zanimanju samo junaci. Ničim drugo nijesu zračili. 

Ja sam imao svog junaka o kome nam, iz vazdakadnje crnogorske zavisti, nijesu govorili ni roditelji ni učitelji, iako nas je njegova slika pratila još od osnovne škole. Taj nije bio u učionici, već u udžbeniku. Učio je nekad u toj istoj gimnaziji, ali o njemu nikad ni riječi. Mogla se i škola zvati po njemu, ali nije. Ni ulice, niti spomenika nije imao! Samo sliku sa legendom ispod slike; narodni heroj… godina rođenja i godina strijeljanja. Bio je vršnjak i saborac naših roditelja, ali naši junački roditelji su preživjeli. Nijedan roditelj nije ličio na njega, a on nije ni ličio na heroja, iako je proglašen. Taj momak je apsolvirao Pravo u prijestonici države-kraljevine, koja je izgubila pravo na slobodu. Kapitulirala je. Potpisala je pakt sa okupatorom i sloboda se stropoštala u ambis nacizma. Aprilski rat 1941. kao pokušaj otpora izgubljen za dvije neđelje. Moj junak se vratio tu đe spade, doma! Od njega je ostala samo slika. Ničega na toj slici nije bilo od nabusitosti preživjelih koji su nam bili roditelji. Više je ličio na glumca koji igra zadatu ulogu na život i smrt… i odigrava je do kraja. Apsolvent je vlastitom žrtvom diplomirao na svom korzu pravo…na slobodu! Niko u tom činu, ovđe, nije prepoznao heroja. Sliku i priliku je jedino prepoznao drug Tito. Kad su mu rekli kako je slikani momak prihvatio fašističku presudu na smrt rekao je: ”Pa to je pravi heroj!” Tako je proglašen. Crnogorcima ništa što valja ne dolazi odavde, nego sa strane. Zato tako nastrani zastranjuju do izdaje svoje zemlje.

Bio u pokretu otpora i ustanik 13. Jula. Uhvaćen je. Osuđen je. Strijeljan je. Mogao je biti spašen iz smrtnog zarobljeništva, razmjenom. Ali nije. Njegovi sugrađani su razmjenjivali i po dva fašistička oficira za svoje zarobljene žene i svojtu, ali za njega niko nije ponudio ništa i nikoga. Nakon suđenja u gradskom pozorištu nasmijao se ispred tog grdnog teatra smrtnoj presudi svima u lice; i u objektiv fašističke kamere. S osmijehom u lancima, sa dva katanca, proveden je njegovim korzom da svi prepoznaju fašističku poruku. To je jedino ostalo od njega. Taj osmijeh je nadživio naše preživjele roditelje. O njemu sam pisao kad sam stekao pravo da objavljujem. Jednom sam i nagrađen za to… ali van Crne Gore. Bio je taj ispred svoje, a sad vidim i ispred svih generacija. Ništa nije imao od crnogorske tradicije krutih lica i mrkih pogleda. Nikakvog oružja …osim osmijeha…napisao sam tada! I kad bi postojala škola za heroje svak ne bi bio hrabar da svoje dijete upiše tamo…i dodao na kraju…Na gubilištu nije uzvikivao, samo je rekaoNe kloni duhom pošteni narode, Pravda će pobijediti…jer poštenome je dovoljno reći!  Nekome će se učiniti prećerano, ali tada je bilo rizično to napisati, a kamoli nagraditi, jer je bilo u komunističkom maniru i na smrtnu uru, izvikivati partijske, a ne parole o životu.

Prošle su decenije od tada i moj TV prilog  je izbrisan (snimljen je elektronski), ali taj osmijeh se nije dao izbrisati. Oproštajno, kako sam rekao, viđen je na korzu jednog maja 1942. i nikad više. Htio sam nekako da ga vratim na Korzo uz koje je bila njegova kuća ispred koje je čekala i herojeva majka, dok su ga odvodili na gubilište. Korzo je bilo puno, ali ne šetača, već posmatrača; što su upravo željeli fašisti da ih neposredno uvjere…Evo, i ovakve vam strijeljamo, a šta tek čeka jadove?  Sve me to, na svoj način, progonilo od onih đačkih dana kad su se roditilji junačili, misleći samo na sebe i zaboravljajući prave junake.

Registrovao sam u nadležnoj ustanovi idejni projekat ”Heroj na Korzu” te da se heroj postavi  bez ikavog postamenta, kao”šetač”. Javio se mecena koji je sve to razumio i prihvatio ideju sa svim troškovima koje podrazumijeva takvo  djelo. I moj izbor vajara je prihvaćen. Ugovor je sačinjen do u detalje i gradska uprava ga je prihvatila. Naručilac (privatni mecena) je imao i svoje izričite zahtjeve da umjetnik veristički  predstavi lik sa osmijehom, dakle, bez ikakve stilizacije bilo kog detalja, osim da produži grombi  kabanicu, koja na fotografiji nedostaje, ali postoji na slici sa gubilišta. Iz govora tijela, koje svaki umjetnik zna da protumači, to produženje grombija nije bio problem. Što se tiče katanaca na rukama u lancima, odlučio je vajar da ostane samo jedan. Sve je prihvaćeno i sve urađeno besprekorno u ateljeu u Parizu. O svemu smo snimili, po fazama, oko šest sati filma. U finalnoj verziji u glini rad je usvojen i prihvaćen za odlivak u bronzi. Napuštio sam Pariz zadovoljan učinkom uz kompliment vajaru da bi Heroj na Korzu mogao konkurisati, bez ikakva zazora i onima na aveniji Šanzelize.

Onda se umiješala politika. Nije me zanimalo sa kog nivoa, ali se umiješala do dna. U mom odsustvu, ”moj” vajar je povećao gabarit skulpture (što povećava i cijenu koštanja, htio je još novca!) i poremetio usvojenu verziju djela, iako o njoj svjedoče desetine fotografija i film. Nije više umio ili nije htio da se vrati na prihvaćenu verziju. Ponovo sam se vratio u Pariz. Sporečkali smo se prvo oko grombi kaputa koji je on stilizovao poput vojničkog šinjela, koji naravno, nudi bolji struk figuri. Vjerovatno se i uvrijedio na moju opasku, kad sam rekao da je ”Heroj na Korzu” strijeljan upravo od onih u šinjelu, a on je bio kao član pokreta otpora u civilnom kaputu. Onda se kolebao i oko tog jedinog katanaca koji je sam predložio, ali ga je ipak izvajao.To sam obrazložio i objasnio mu, da katancima na lancima fašisti potvrđuju neumitnu smrt, te da i simbolično i konkretno znače, katanac na život! Finito! Rekao sam i da se u preverziranoj skulpturi prvobitni lik učinio starijim a radi se o studentu. Poremetio mu je već postignuti veoma uvjerljiv i uspješno izvajan osmijeh (fotografije iz usvojene faze o tome uvjerljivo svjedoče). Fotografija mu je ponuđena, ali nije uspio da vrati već uspjeli učinak. Rekao sam mu da je neko uticao na njega, a predpostavljam i iz kojih krugova. Na te riječi je bio ljut. Onda sam i ja iskoristio svoje pravo na ljutnju i dodao; to su oni koji su o trošku države posadili konfekcijske, jednake spomenike, za različite istorijiske bitke, od Tuđemila do Grahovca. Hiljadu godina razlike, a spomenici isti. Tako smo se rastali. Javnost je bila upoznata sa usvojenom skulpturom u glini i već je očekivala svoga heroja na svom mjestu, za Dan Državnosti. Uglavnom spomenik je dopremljen do livca. Izliven je, ne u usvojenoj varijanti, već u pobrkanoj verziji autora. Tada je počela, iz istog uporišta, kampanja da se spomenik postavi na postament kome u idejnom projektu ni spomena nema. Rekao sam; onda spomenika neće biti, ako ne bude u ravni šetača na korzu. On nije kralj da ga gledamo odozdo već mora biti u ravni pogleda. Moglo se desiti da moja izričitost izazove udes  spomenika. Ali bila je u pitanju zadnja tranša honorara kad heroj stigne na korzo.”Moj” umjetni se opredijelio za tranšu  i spomenik je spašen. U tačno zakazano vrijeme, dva dana prije otvaranja u 6h ujutro, narodni heroj Ljubo Čupić je stigao na svoj trg u centru grada. Njegov sestrić Rajko Popivoda, takođe vajar, na privatni poziv ktitora, stigao je na dan svečanosti iz Beograda. Sjeđeli smo na terasi kafea Galerija  odakle se na Heroja nudi najbolji pogled. Prenosim njegove riječi: ”O spomenicima se ne raspravlja…I Ajfelov toranj je bio sporan godinama a danas je nesporno svjetski spomenik…Ali mjesto na kome je Ljubo postavljen, spomenik je za sebe!” U tom smislu izrazio je zahvalnost gradu, a grad ga nije ni pozvao na zvaničnu gradsku i državnu svečanost.

Nakon livenja ”moj” ugledni umjetnik je uzeo brusilicu i odrezao i onaj jedini katanac. To je morao da obrazloži ktitoru spomenika? Obrazložio je taj čin bez izvinjenja, ovim riječima:”Katanac na lancima je kič!” Reagovao sam, iako više nije bilo spasa: ”Ako je za umjetnika smrt kič, onda je usmrtio umjetnost, a kič je i sam umjetnik, za čiji izbor sam ja krivac.” Uostalom, nije se usudio ni da potpiše svoje djelo,  ostalo je pored ostalih, nedjelo sa katancima. Potpisan je samo ktitor na lijevom donjem porubu grombi kaputa, ali to je već patiniralo i jedva se vidi. Mene su savjetovali da po zakonu o autorskim pravima, mora biti potpisan i autor idejnog projekta. Potpisan je sitnim slovima u uglu na bronzanoj ploči ispred skulpture. Opet je proradila politika i brusilica. Izbrisano je idejno autorstvo! Postavljena je nova tabla. I neka je. Ko pita za autora u zemlji koja nikako sebe da autorizuje. Uglavnom, ostao je spomenik do daljnjeg …Jer na ovim meridijanima kad smjenjuju vlast, smjenjuju i spomenike!?

                                                                                                                                         M.R.Š.

 

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena.