BUVLJAK

”Izdajemo sve liše Crne Gore!”

Našli su me na buvljaku; ukućani koji vole tu pijacu na zemlji, bez tezgi. To, da me nađu tamo, desilo mi se najmanje dva puta. Ma, i drugima se dešava, ali drugi to ne kazuju javno. Neko mi je, tu knjgu, tražio mjesecima ali nijesam je imao ni za sebe. Privatno je izašla i prošla u tiražu od 1000 primjeraka. Drugi put je državni izdavač pokaozao interes, ali i to je izdanje prošlo. Knjige nije je bilo ni u knjižarama ni na trafikama. Prodata je uz novinu, znate već taj aranžman preko novina… i u pola cijene. (A ustvari novina ne prodaje knjigu nego knjiga trba da proda novinu). Poklonio sam primjerak, prvog izdanja, uredniku sa datumom izlaska i posvetom u znak zahvalnosti što se potrudio da knjigu štampa po drugi put i to u izdanju državnog izdavača. Jedan književni hroničar, kasnije sam saznao, napisao je prikaz za roman ”Život u dva primjerka” ali ga je redakcija odbila. Bilo mi čudno da izdavač sabotira vlastito izdanje ali u nas je izgleda i to prirodna pojava. (Znam da sam se ogriješio više puta o vlast koja je urednika tamo posadila ka kvočku na jaja a i knjiga je bila grješna u istom smislu.) Onda mi je buvljak sve razjasnio. Knjiga se našla tamo, očuvana, nečitana i otpisana. Ali zapis posvete je otkrio ko je otpisao? Urednik!  Završila je u kontejneru. Potom su naišli oni kojim je kontejner zanimanje i prodali je budzašto, onima kojima je buvljak zanimanje. Ovi su joj digli cijenu, duplo veću od izdavača. Konačno sam bio na cijeni kod onih koji prodaju otpad. Fala kupcu na udarcu.

Kad je moja ukućanka htjela da knjizi spusti cijenu, prodavac je posegao za izvodom iz recenzije otisnutom na poleđeini izdanja. Tamo je pisalo: ”Život u dva primjerka je autobiografija o sebi i drugima. Pisac poseduje najdragoceniji dar od svih? Dar za humor! Britki jezgroviti tekstovi spajaju duh dobre novinarske reportaže i dobro ispričane priče. One su svedočanstvo o ljudima koje je pojela istorija ali i upropastili lakomisleni, pohlepni i neodgovorni pojedinci…To je priča bez kraja.”   Filip David, Beograd 15.12. 2008.

Osoba iz kuće je sada morala kupiti. Izgleda da vam ovđe, ni ukućani ne vjeruju dok vas neko sa strane ne ovjeri. Tako sam dobio knjigu koje nama.

Ovo će neko pripisati režimu. Neka misli kako ‘oće. Potrudiću se da pokažem kako je režim lova na vještice  u nas nepromjenljiva veličina.

Ovih dana, opet su me našli na buvljaku. Opet su ukućani nabasali na moju nečitanu knjigu. Nevinu, nenačetu  ka iz paka, i uredno zavedenu u lokalnoj biblioteci 23.01. 06. nekog Instituta (ako sam dobro isčitao štambilj) za Ekotoksikološka ispitivanja Crne Gore). Da nijesam izbačen, u bolju biblioteku nijesam ulazio. (Ovakvim toksikološkim gadostima ni Institut ne može stati u kraj). Tu je proboravila neku deceniju a onda nesebično izbačena, opet u kontejner. Ali buvljak je uvijek na svom mjestu da spasi što se spasiti može?… I opet je imala cijenu bolju nego u zvaničnoj prodaji. Naslov knjige je ”Ovoj strani se sudi”…I kao da je još ‘90-ih presuđeno istoj strani . A sudaca, za tako nešto, imamo na svakaom mjestu.

Dramski pisac i univerzitetski profesor Veljko Radović je pisao predgovor za ovu knjigu sa buvljaka. Objavio ga je pod naslovom ”Dvije mačke iz Cavtata”. Naslovom je aludirao na crnogorski sramni pohod na Konavle 1991. Među koricama je bilo mnogo stranica o tom pohodu. Nakon pohare i popale Konavala, neki tv reporter zatekao je, samo dvije mačke jedva žive na sprženoj zemlji: ”Naslov ovoj vrijednoj i svestrano važnoj knjizi”, navodi Radović, ”dao je ‘miloševićevski’ sud u ondašnjoj Podgorici, jer je ovog kuražnog autora, pozvao 15. januara 1993. u 8h, da sudi njgovoj stalnoj rubrici –stranici… Umjesto, da toga dana, izađe kolumna u Monitoru, izašao je autor na sud. Vjeran svojoj novini, nije je ostavio bez riječi. Objavio je praznu stranicu i samo naslov: OVOJ STRANI SE SUDI!”

Knjigu je izdao Grafos-Cetinje. Za izdavača se potpisao Branislav Kaluđerović. To je bio jedini nezavisni izdavač u Crnoj Gori tada; a imao sam jedan jedini uslov za donatorsko izdanje?…Da osmislim slogan za Izdavača. Ideja je iskrsla kao sudbina. Otisnuta je na zadnjoj korici: Grafos –Cetinje, Izdajemo sve liše Crne Gore!  Tako sam zahvaljujući buvljaku, pročitao poslije više od dvije i po decenije, vlastiti zaborav. Sada sa udaljenosti od 28 godina, čini se, da knjiga nema smisla, da je pisati besmisleno.

Ista knjiga je nakon izlaska iz štampe distribuirana tzv. Gradskoj knjižari  na centralnom trgu u Podgorici. Bila je u vlasništvu izbjeglica iz neposrednog rata, iz obližnje Hercegovine. Ne znam zašto je tako exkluzivno mjesto dobio neko otud…ko je bio dokazani ratni huškač. No, u to vrijeme to je bila prestižna šansa za afirmaciju u CG. Nijesam shvatio ni po čemu je nazvana Gradskom ali mi je bilo jasno da ni po čemu nije bila crnogorska. Crnogorskih izdanja u njoj nije bilo osim moje osuđene strane koja je ratne čimbenike osuđivala… Knjižari, kao najprometnijoj, knjiga je isporučena u tri paketa. I radio reklama je upućivala na nju. Kako je bila svježa, čitaoci su se interesovali, ali je u knjižari nije bilo? Salijetali su me telefonom. Jedne večeri sam otišao tamo da vidim u čemu je stvar! Pogledao sam papire o isporuci.  Izdanje je tamo tavorilo već neđelju dana. Uredu, rekao sam, napravite revers da autor po svom nahođenju povlači knjige iz prodaje. Jedan paket je bio otvoren na vrhu, raščerupan, ali nijedna knjiga nije završila u izlogu, ni na policama, niti kod čitalaca. Rečeno mi je da nema nikakvog interesa za nju. Dok sam potpisivao papire o razduživanju prišlo mi je pet kupaca. Jedan je došao čak iz Pljevalja. Dok sam knjige iznosio, bilo je još tri kupca. Prodavao sam ih na trotaru…Iz gepeka. Tražili su i da im knjigu potpišem.

Sad kad se, zahvaljujući buvljaku, prisjećam tih zaborava, obrnuo mi se srednji vijek u glavi. Ovo nije lov na vještice, već vještice (experti) izlovljavaju sve što bi moglo da ih ugrozi. Grozna vremena, mračna poput Vartolomejske noći. Pitaj boga koliko će tek, i kojih knjiga, završiti na gubilištu…Samo da ne skončaju na lomači. Buvljak je jedini spas. Provjerio sam lično, kad mi se ovo desilo. Tamo na buvljaku, kad već pišete, u boljem ste društvu nego u životu. Tamo sam našao više Tolstoja, jednog Dante, Bokača iz 1938 , Mark Tven sa štambiljom neke školske biblioteke. Našao sam i jedan pohabani Gorski vijenac. On mi se učinio najboljim pronalaskom. Kad je već toliko pohaban mora da je mnogo čitan pa ga je naki stoti ili hiljaditi čitalac razdužio na buvljaku…Ili se neki srpski čitač, kad već tvrde da je Njegoš njihov, toliko namučio čitajući ga, a iznerviran ne razmijevajući šta čita… zaždio s njim u kontejner.

(Spremajući ovaj tekst za slanje redakciji, čuo sam vijest da postojeći režim osuđuju svaki napad na slobodu javne riječi…A dok osuđuju ’’svaki napad’’ davno napisanu riječ isti izručuju na otpad).

P.S. Izgleda, da ne bi Buvljaka za mene se ne bi znalo…a po prilici, ni za znatan dio sebe ne bih znao, da me nijesu našli na otpadu. Pa, u duhu osuđenog otpadnika da završim ovu ispovijest davnjim zapisom iz ”Ovoj strani se sudi”.

”Crnogorcima kad ništa ne upali, upali im da se ugase!” 

                                                                                                     M.R.Š.