Ko na Prču ak' i malo stoji više vidi no onaj pod Prčom!

Uz DANE VITA NIKOLIĆA

VITU, moje duboko poštovanje!

(objavljeno u “Monitoru” povodom smrti 1994.)

Iz moje generacije svi su htjeli da studiraju književnost. Mislili su da je sva književnost dobra kao pjesme Vita Nikolića. Poslije, kada smo maturirali, mnogi su odustali. Jedan đak je imao vrlo konkretan razlog… Pjesnici strašno mnogo promašuju temu. Stave jedan naslov a ispod njega napišu sasvim drugo. To je obrazložio tako i odustao od književnosti. To je najbolji đački razlog koji sam ikada čuo.

Vito je pjesnik koji nikad nije promašio temu. Sve što je naslovio, opjevao je ispod naslova… Nikada nije lagao naslov i čitaoca. Čak ni mi đaci načeti pubertetom nikada sa njim nijesmo promašivali. Recitovali smo ga pred ženskijema. Mi iz socijalno nižeg sloja, radničkih porodica, kako su nas uopšteno nazivali, nijesmo imali nikakvog oslonca za udvaranje osim VITA. Nijesmo imali ni dobro odijelo, ni dobre cipele, čak ni dobar kaiš, ma ništa… Ni ručni sat, biciklo da ne pominjem koje je bilo statusni simbol bolje đece u to vrijeme, šezdesetih! Imali smo samo Vita i njegove pjesme. On nas je prevozio s jedne na drugu obalu od siromaštva do ljubavi. On se u ime nas lijepo izražavao. Mi smo uspješno progurali to doba s Vitom… I sve socijalne nevolje koje su nas progonile. Imućni su mogli da budu glupi ali i poslije gluposti su bili imućni. A kad siromah omane izgubi svaki imunitet. Zato smo svi kupili njegovu prvu zbirku pjesama „Drumovanja“ i opametili se. Obogatili se.

Znate li vi uopšte šta u tim godinama znači kad ti ne idu ženske za rukom… A još ako te bubuljice spopadnu pa ti u lice udari frus, pa nikad da prođe a svaki drugi izgleda kao Maksim Crnojević pred ženidbu.

…Pa to je propast svijeta… Ali tu je Vito. Iskoristiš priliku, prilikom neke žurke, prilikom nekog kolektivnog obnavljanja lekcija pa u pauzi pred nekom svojom simpatijom udariš po Vitu, ali bogami i po njoj:

„Sonja, izađi da skitamo,
imam ludu želju večeras da lutam,

Sonja, izađi i iznesi
malo nježnosti ispod kaputa.

Izađi i iznesi malo samo,
zalogaj jedan za ogromnu glad

Sonja, izađi da skitamo
noćas je nestvarno lijep grad.“

…I stvarno, Sonja izađe. Dobro, nije baš uvijek Sonja ali ponekad izađe i bolja od nje… Pa ovo bi i sad upalilo, kad bih imao bolje godine i vremena da recitujem.

Na sve današnje crnogorske pjesnike koji su u trendu (postmodernom) ne bih mogao ni babu da skolovrčim… Možda jedino Biljanu (znate već koju) a sa Vitom uvijek dođe neka Sonja.

Eto, može li biti bolji pjesnik ugroženih masa od njega koji nikad nije bio socijalni pjesnik. On je svu našu socijalnost nadgrađivao. Obukao nas je, obuo, umio, opametio, i spremio nas za put… On nas je naveo da čitamo pjesme i pjesnike po osjećanju, i iz potrebe. Samo se tada čita iz čista mira literatura, u tim godinama. Kasnije, poslije škole i univerziteta čita se uglavnom po službenoj dužnosti.

Čitali smo, moram reći istinu, prvo Jesenjina, mi gimnazijalci (bar u Nikšiću), a odmah poslije njega Vita. Puškin je tek kasnije dolazio. A Njegoša, ma kakvi, s njim ništa nijesmo mogli da uradimo. Na junačke toke i ledenice da uhvatiš nešto… Ma ajde molim te. Ako počneš  da se junačiš pred ženskom nikad u dom. Tada je bilo tako.

Sad tek vidim kako smo mi bili moderna generacija s Vitovim pjesmama, bez trunke agresije. A današnji momci, ako nemaju bar tri šarene uniforme i dva tri kalibra pištolja ne mogu zamrčiti  ni kod jedne, a kamoli zanoćiti. Tako se i pjesnici nose…

On je pjevao svakome, pa i bolesti: „Zaboraviše me tuga, drumovi.“… I vanbračnom đetetu je posvetio najljepšu uspavanku koja se uopšte može napisati takvoj ljubavi koja u primitivnim sredinama i nije ljubav nego zloba. A Vito ništa za to:

„Paji buji, grijehu moj mali
spavaj materijna lijepa sramoto
zbog tebe su me otjerali
da tuđe rublje prostirem plotom
i nazvali me svačim redom,
i kleli, i tebe i mene sine
kao da ti nijesi čedo
lijepe oči materine…“

Ako sam negdje izgriješio u citiranju neka mi oproste oni koji pri sebi imaju Vitove pjesme ili ga bolje znaju od mene. Ja ih nemam. Pišem napamet. Ukrali su mi dvije njegove zbirke. Treću nijesam stigao da kupim. Prošla je. Vita su uvijek krali, ali i potkradali. Njegovih zbirki nema u bibliotekama javnim a iz nekih koje su ga imale… I odatle su ga ukrali. Vitovih pjesama tako nema na dohvat ruke, a izdanja mu nijesu ponavljana. Nije imao ko da ga ponovi. Uglavnom, on je sam sebe izdavao i uz malu pomoć svojih prijatelja… Ali baš malu. Zaslužio je i čitanke, a ne samo svoje zbirke. „Pismo mojoj učiteljici“ moglo bi i u antologije, kamoli u đačke udžbenike… Mogle bi i mnoge druge pjesme. No nema ko. Zavodi za izdavanje izdaju nešto drugo… što Vito nikad izdao nije.

P.S. Molim „Monitor“ da objavi makar na ovoj strani Vitovu pjesmu „Pismo mojoj učiteljici“. Vito je  bio mnogima učitelj i u pjesmama i u novinama samo mu se nešto đaci ne javljaju. Mora da su pali na godinu.

…A vi tamo što ste ga izdali više puta, izdajte ga sad kad već imate izdavačku kuću. Budite prave pokajnice.

                                                                                                                                   Mihailo Radojičić