Ko na Prču ak' i malo stoji više vidi no onaj pod Prčom!

QUO VADIS…
ne samo Aida?

Piše: Mihailo Radojičić
Izvor: Pobjeda.me

U ovim posrbljenim vremenima u najširem smislu i najgorem značenju, neko je naložio da se na TVCG prikaže, u Evropi proslavljni a u Srbiji proskribovani (BiH) film Jasmile Žbanić “Quo vadis Aida?” o genocidu u Srebrenici. Nalog je po prilici izvanji (EU), odakle je ovoj vlasti nalo(g)ženo da vlada bez obzira što vonja po negiranju gencida. Da nije nalogodavaca, gen. Mladić bi ovđe u CG osvanuo, ne na zidovima kao u Beogradu, već na led bilbordima da sve sija od pravoslavnog zla. ‘Aida’ na drugi način ne bi došla u obzir, niti ušla u Crnu Goru kao kulturni manifest jednog zla, jer nam se uvozna ministarka kulture (iz Bileće) proglasila autohtonom ‘četničičicom’. Dakle, nalog je vanjski pa je tako došlo do unutrašnjeg prikazivanja filma o genocidu u Srbrenici.

Ova, iz naslova, sentencijalna latinska fraza Quo vadis (kuda ideš?) izvorno znači smisleno žrtvovanje ličnog, za spas opšteg. U savremenom smislu fraza se koristi kao metafora za pogrešan izbor. Kako je, po legendi, pitanje “Quo vadis, Domine?” (Kuda ideš, Gospode?) upućeno Hristu i odgovor je hristijanski; žrtvovati sebe a ne druge! Takvo hristijanstvo još nije stiglo ni u Evropu a kamoli u Srebrenicu. Tako se desilo da je zločin u Srebrenici evropski, a genocid srpski! Na kraju, istina je nesporna i neposredna! Dželatima je pripala Srebrenica a žrtvama Potočari. Film Jasmile Žbanić govori baš o tome. Kad je počeo, ustručavao sam se da ga gledam. Doimao se, od prvog kadra, kao obnavljanje najmrskijeg gradiva koje treba iznova izučiti… a onda i da li se svo to zlo može još jednom izdržati do kraja? Razlog je jednostavan… Znamo epilog i ničega drugog nema, niti može biti da iznenadi srednjovječne i starije gledaoce koji su video-informativno, svemu bili nazočni. Scenaristkinja i rediteljka J. Žbanić je stoga bila u nezavidnoj ulozi, da rediteljski ‘odigra’ ili izigra dogođeni genocid. To su za svakog reditelja rampe gore od onih koje su selektirale (u životu i u filmu), ljude na smrt osuđene najprečim putem, prečim i od prijekog suda. Eksponiranje scenarija u pokretne slike očigledno je pratila i čvrsto ustanovljena knjiga snimanja od koje nije bilo odstupanja. Tako su se uspješno sinhronizovali i scenarij, i režija i kamera… naravno i uloge, posebno glavna, Aida (Jasna Đuričić). U momentu kad vas uvjerljivošću ophrva film ne pada vam na pamet ko je Aida? Da li je ona glumica ili neka Bosanka, ili baš rođena, unesrećena Srebreničanka. Pogođen je i lik i djelo koje je trebalo odigrati.

Dokumentaristička estetika u igranom filmu je vrlo opasna kategorija filmskog izraza i lako može da sklizne u banalnost pukog podražavanja, jer u konkretnom slučaju, može da izazove reagovanje… pa to smo već viđeli! Međutim, to se nije desilo iako na momente pomislite da su masovke prekopirane. Možda neke i jesu (sa green podlogom) kao ona, kad se Aida, u ogromnom totalu, obraća na smrt ukampovanoj masi. Vještim filovanjem individualnih dramskih scena, postignuta je untrašnja drama pojedinca. Naprimjer, kad Aida pokušava da spasi vlastitu porodicu bez obzira na istu želju hiljada kojima spasa nema, jer iz dokumentarnih video zapisa uglavnom znamo za spoljnu, kolektivnu dramu. Tu je lik Aide za neke, posrnuo u negativan karakter i antiheroja, jer kao prevodilac za UN, misli samo na sebe. Ali to je samo privid. Da nije izgrađen takav Aidin karakter ne bi znali koliko karaktera nijesu imali mirovnjaci UN, te da oni ne trebaju čovjeka već samo prevodioca. Ta činjenica govori da oni nijesu imali baš ni malo volje, niti namjere, za spas nevinih i slabih. Time je iskazano licemjerstvo najgore vrste, najuglednije svjetske organizacije. U jednom trenutku holandski visoki čimbenik UN kaže, da on samo prenosi informacije. Dakle, i to je čvrsto smišljeno, kao knjiga snimanja i režija, negdje pod krovom UN za terensko djelovanje. Neoprostivo! Uzaludno je pozivati se na Vergilija: “Drugom uvek praštaj, sebi nikad.”

Tako je XX vijek završio paklom i s tom tekovinom zakoračio u XXI stoljeće. Evolucija pakla kroz povijest, u Srebrenici je završila kulminacijom! Pakao u umjetnosti počinje još od Homera, ali je kod njega, to samo puko silaženje u podzemlje, kako u kakav suteren u kome obitava Had, bog smrti. Tu ustanovu, u posljednjem stoljeću stare ere, unaprijedio je Vergilije u Eneidi. Hegel kaže da je Vergilijevo podzemlje kao dobro uređeno njemačko domaćinstvo. Onda na scenu stupa Dante, (XIV v.) i urbanizuje pakao do savršenstva, kao alegoriju zemaljskog života. Jasmila Žbanić, pakao izmiješta iz podzemlja i konačno ga opravdano instalira na zemlji, bez alegorije, kao stvarnost koja se odigrala pred očima svega svijeta, u Srebrenici. Kao i Dante, njena Aida polazi kroz Pakao i preživljava ga da bi živjela krajnje besmislenim životom.

Treba jednom reći, a tome nas uči ovaj film, da ovdje žive, zatrovani i zlotvorni narodi, koji povraćaju svoju prošlost da bi se tim izbljuvkom ponovo hranili. U prilog im idu i nacional-političke elite za odbranu svoga naroda koji je po njima prav zdrav a krivi su samo pojedinci. Ne! To je politički gebelsovska laž. Ovijane zlikovce, taj naš pravi i zdravi narod zna demokratski da posadi u vrh države. Stoga je sigurno Kriv svaki narod koji može da izrodi više dobrovoljnih zlikovaca nego dobrotvornih činilaca. I dok se ti surovo izrođeni ne preporode krivci će biti pravi, i poželjni nacionalni heroji! Sva suština filma je u tome, ali to nije dovljno, kad oni na koje se odnosi, ne žele da čuju za film a kamoli da ga prikažu svome narodu. Rediteljka se usudila da na scenu izvede Ratka Mladića najviđenijeg zlikovca koji se ikad izrodio na ovim prostorima. Našla je odgovarajućeg protagonistu-glumca (Boris Isaković) pa će on u nekoliko poteza, koji su nam inače poznati, okarakterisati perfidnost zlikovca koji ide od autobusa do autobusa da evakuisanima, u objektiv kamere, pokloni život a objektivno ih vodi u smrt. Igrajući Mladiću pomoćnika, Emir Hadžihafizbegović je odigrao pravo lice umnožene zlikovačke svijesti, koja je svakom od njih, ponaosob, usađena u dušu kao ideologija zla.

Aida je na kraju sve izgubila. I sebe, i porodicu, i Srebrenicu. A dobila je otuđeno mjesto rođenja i boravka, grad sa izvršenom smrtnom presudom. Kao učiteljica stekla je opet svoju a tuđu školu, da bezgrešnu dječicu uči humanizmu. Ali pitanje je bez odgovora, hoće li tu dječicu, oni oko škole, odučiti od svakog dobra i usaditi im ponovo zlo predaka. Film završava tom neizvjesnošću!? Izvjesno je samo, da je Aida za uspomenu i dugo sjećanje dobila jedino svoje Potočare, plantaže genocidnog zla, dok general zlikovac, sa vječite robije poručuje: “Živ sam i zdrav i živeću dok ima našeg plemena!” To je najizvjesnije!

                                                                                                                                             M.R.Š.            

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena.