Ko na Prču ak' i malo stoji više vidi no onaj pod Prčom!

NJEGOŠ

Njegoš je najviđenija ličnost svoga vremena među pjesnicima i državnicima. Evropa do njega nije imala stasitijeg vladara i glasovitijeg pjesnika na vlasti. Njegoš je oličenje ideala Platonove ’’Države’’; Mudrac na čelu! Njegoš je Govorio šest jezika a prevodio sa četiri. Đe god bi odsjeo, čekali su ga. Đe gođ bi pošao, pratili su ga… Od Napulja i Rima do Beča i Sankt-Peterburga. Bio je najznamenitiji reprezent male suverene države, koju je svijet tražio na mapi, kao Zadnju Poštu Slobode na porobljenom Balkanu. Danas bi rekli; bio je zvijezda evropskog neba i ako nije bilo ni Javnog servisa, ni Pobjede, ni Vijesti, ni Dana današnjega.

Njegovo djelo, osobiti stas i ubojiti glas, bili su jedina i najača glasila, koja su Crnu Goru i Njegoša promovisali u tom svijetu i vijeku. Čovjek mimo druge!  ’’Vladar među pjesnicima i pjesnik među vladarima.’’

         ***      

’’Opet ću ti govoriti o Vladici; samo o Vladici. Neprestano sam sa njim. Kako izostanem… eto ti Vukala ili Đuka k meni: ’Đe si čoče? Hajde, zove te Gospodar!’ I svagda bi me dočekao pun tanjir pomorandži. Vladika ih slabo jede, jer mu, ako nisu sasvim slatke, pozlede kašalj; ali je primetio da ih ja rado jedem… Kako ih nestane, on lupa rukom o ruku i viče: ’Đovani!’ (to mu je sluga Talijan, uzeo ga je da ga služi dok je ovde) I zapovedi mu da donese nove pomorandže; jer, veli, boji se: ako nestane pomorandži, otići ću. On nalazi neku zabavu u tome kad gleda kako ja jednu po jednu pomorandžu ljuštima, i uz to pričam mu o Srbiji, o različitim sitnicama u Beogradu i o svom putovanju. Vladika slabo šta čita i piše. Bolest mu smeta… Kaže mi da se zimus  zanimao opisivanjem Crne Gore i njene istorije, na francuskom jeziku. U tome mu je pomagao neki ovdašnji advokat Đuzepe Kaza… To je delo već gotovo. Sada ga samo pregledaju. Vladika će da ga pošalje nekom francuskom spisatelju, po imenu *Belanže s kojim se negde upoznao i o Crnoj Gori, pričao mu. Belanže je bio ushićen njegovim pričanjem o Crnoj Gori… Ovo delo je, kako što mi reče, udešeno za strance, koji nas ne poznaju. Ovaj Đuzepe, starinom je Francuz, i žestoki je republikanac. Strahovito se ljuti što Luj Napoleon, sadašnji predsednik Francuske Republike, smera da postane imperator. Ja i on smo mnenja da neće ni tri mjeseca vladati ako se proglasi carem. Vladika se smeši i kaže: ‘Hoće, bogme; vladaće kao što mu je i stric vladao. Kad se Evropa podijeli na male kantone, a svaki kanton bude od dva ili  tri miliona duša, i kad budu među sobom u savezu i ukinu stajaću vojsku, onda će biti mirna i slobodna. A dokle god jedan čovjek može raspolagati sa milion vojnika po svojoj volji, dotle će i njigovi susjedi strepjeti i biti ugnjetavani; pa zvao se on prezident, imperator, konzul ili papa, to je svejedno. Čovječanstvo ne može biti spokojno i srećno dokle je podijeljeno u države koje imaju za glavni cilj: Sebe, vjeru, narodnost i dinastije. Blagostanje sviju pojedinih ljudi treba da je u svakom obziru cilj države i čitavog društva ljudskoga… Ali mi nijedan što sad živimo nećemo to dočekati. Čovječanstvo sporo ide naprijed. Ono sazrijeva uporedo sa planetom na kojoj živi.”

”Pisma iz Italije”,  U Neapolju, 1851.                                                        Ljubomir Nenadović

*Belanže – francuski dramski pisac

Prch.me

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena.