Ko na Prču ak' i malo stoji više vidi no onaj pod Prčom!

NJEGOŠ

Njegoš je najviđenija ličnost svoga vremena među pjesnicima i državnicima. Evropa do njega nije imala stasitijeg vladara i glasovitijeg pjesnika na vlasti. Njegoš je oličenje ideala Platonove ’’Države’’; Mudrac na čelu! Njegoš je Govorio šest jezika a prevodio sa četiri. Đe god bi odsjeo, čekali su ga. Đe gođ bi pošao, pratili su ga… Od Napulja i Rima do Beča i Sankt-Peterburga. Bio je najznamenitiji reprezent male suverene države, koju je svijet tražio na mapi, kao Zadnju Poštu Slobode na porobljenom Balkanu. Danas bi rekli; bio je zvijezda evropskog neba i ako nije bilo ni Javnog servisa, ni Pobjede, ni Vijesti, ni Dana današnjega.

Njegovo djelo, osobiti stas i ubojiti glas, bili su jedina i najača glasila, koja su Crnu Goru i Njegoša promovisali u tom svijetu i vijeku. Čovjek mimo druge!  ’’Vladar među pjesnicima i pjesnik među vladarima.’’

***      

          ’’On (vladika) ima ovde (u Italiji) dosta poznanika. Ovdašnja gospoda često ga mole da im dođe na njihove gozbe i večernje zabave; on se obično izvinjava svojom bolešću. Kaže mi da ga je zimus svakom prilikom pozivao kralj (Ferdinand II Burbon) u dvor.

          Jedno veče proveli smo kod *Rotšilda, na njegovoj vili (poljskom dvorcu). Društvo je bilo lepo i odlično. Sedelo se i hodalo i po sobama i po bašti. Vladika se obično nosi crnogorski, i tada je bio obučen u crnogorske haljine, koje mu vrlo lepo dolikuju. Razgovor se gotovo svuda vodio francuski. Svi su bili putnici iz skoro svih krajeva sveta… Vladici se nije moglo prići: jednako su ga okruživale najlepše dame i molile da im priča o Crnoj Gori, o četama, o ratovanju Crnogoraca. Vladika je bio dobre volje; govorio je neprestano. Ja, koji ga svaki dan slušam, divio sam se tada njegovim pričama i jezgrovitim dosetkama. On je često pritom pričanju dolazio u poetsko oduševljenje. Kud je god koračao, svuda su ga pratila najveća gospoda i gospođe. U svoje, obično kratke, priče o Crnoj Gori mešao je vešto sreću i nesreću, junaštvo i strahovanje, pobedu i pogibiju. Sve je to on vešto umeo jedno pored drugoga uplesti da lepo stoji,kao kad dobar tkač vešto utkiva različite boje. Samo na jednom ovakovom večeru mogao je svako dobro videti, da je to poeta, da je veliki poeta. On je govorio onako kao što je u Gorskom vijencu govorio.“

         Svako od mlađih Neapuljaca i putnika koji ga je te večeri slušao želeo je ići u Crnu Goru. On ih je odvraćao od toga: ’U Crnoj Gori, veli,  nema hotela, ni mekanih postelja, ni putova, ni balova. Samo sinovi Šparte u njoj bi se zadovoljili… Crna Gora je kremen koji na svaki udar oganj daje.

         Rotšild nije mnogo slušao opisivanje Crne Gore. On nema nimalo poezije u sebi. Kad je Vladika najlepše stvari pričao on me upita: ’Kuju li se novci na Cetinju? I malo posle zapita i Vladiku: ’Zašto ne kujete novce u Crnoj Gori’? A Vladika mu odgovori: ’Kad bi se mogli od kamenja kovati, ja bi ih odavno počeo kovati.’  To mu je talijanski kazao a inače je celo veče francuski govorio. On ima običaj, katkad usred francuskog  govora, kazati po nekoliko rečenica na talijanskom jeziku. Kad nađe u talijanskom jeziku jači izraz, on se njima posluži.

         Posle ponoći otišli smo kući. Kad smo seli u kola, Vladika je uzdahnuo; uzdahnuo je  teško, kao mati kad pomisli na grob svoga jedinca. Od tog uzdisaja u meni je srce zaigralo. Ja nisam ništa govorio.’’

’’Pisma iz Italije’’,  Napulj 1851.                                                             Ljubomir Nenadović

 *Rotšildi- najmoćnija evropska finansijska porodica tog doba.

 

Prch.me