Ko na Prču ak' i malo stoji više vidi no onaj pod Prčom!

MARKO MILJANOV

2992

Jedna Arbanaška udovica, ženila sina jedinca. Svatovi dovedoše nevjestu. Pošto se večeralo, počelo se pjevat i igrat. Mladoženja ojde da pregleda konje svatovske, dolje u lubu. Konj ga udari nogom u čelo, i on pade mrtav. Majka ga nađe mrtva. Metnu ga u jasle i pokri sijenom da ga drugi ne nađu i ne kažu, pa je ižljegla među svatove, igrala i pjevala, mložila veseije. Kad bi koji svat reka:  ’’Iziđi, Redžo, đe se kriješ, zove te nevjesta da igraš!’’ — majka mu je svakad iskočila u kolo govoreći: ’’Zagovorio se nešto moj Redžo, ja ću mjesto njega igrat sa svatima i sa snaom!’’ 

Veselje je trajalo svu noć, po običaju arbanaškome. Ujutru, kad je vakat bio da se ide u crkvu na vjenčanje, nevjesta i svatovi su gotovi bili. Majka je otišla sa slugama u lubu, obukla sinu najljepše aljine, pa ga mrtva donesoše među svatovima. Tu je sjela kod njega, tužeći mu kaževala da ga čeka nevjesta i svatovi da idu na vjenčanje u crkvu! Ovu su tužbu Arbanasi spjevali u svoje pjesme, đe se govori: 

’’Čov, Redžo, čov, djalia’’ itd., naški: 
’’Dig se, Redžo, dig se, sine moj!’’ 

A Redžovu nevjestu povedoše svatovi odaklen su ju i doveli. A Redžova majka ostade da nariče svoga sina. Njeno naricanje i trpjenje zasluži spomena, te ju i danas Arbanasi pjevaju. 

Prch.me

VIĐI JOŠ

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Lajkuj nas!