Ko na Prču ak' i malo stoji više vidi no onaj pod Prčom!

LJUBIŠA SAMARDŽIĆ,

ZVIJEZDA VELIKOG NEBA!

ljubisa samardzić

Po ocu sa Krivošija, po majci sa Kosova, po rođenju iz Skoplja, po gimnaziji iz Niša, po profesiji iz Beograda… Po filmu iz svekolike Jugoslavije. U jedno vrijeme, po pravilu nepisanom, smatralo se, u svim onim republikama, da bez Ljubiše nema ni filma ni publike. A televizija u svojim najboljim godinama i dramskim serijama, nije bila moguća bez njega. To je bio životni put Ljubiše Samardžića, jedne od najvećih zvijezda Jugoslovenskog filma. Prošao je sve ofanzive ratnog filma za Jugoslaviju… I ostao ono za što se borio… Jugosloven u ratu i u miru. Bio je nezamisliv kao negativac …i nikad to nije bio. Nije imao izbora, morao je biti pozitivan po svaku cijenu.

1-a-kozara

Pamtim, kao gimnazijalac, kad je čitav razred otišao u bioskop, na ”Kozaru” Veljka Bulajića. U tim đačkim godinama nije nam bio važan reditelj već glavni junak.  Po redoslijedu na špici filama, Ljubiša nije bio na prvom mjestu, ali, mi smo ga postavili ispred svih iz jednog razloga?  Poginuo je junački, braneći svoj narod! Uvjerljivo, nezamjenljivo, nezaboravno! To je bio jedini razlog i neoboriv uslov da bude na prvom i pravom mjestu. A on je, u”Kozari” bio Mitar (Ljubiša Samardžić). Na nekoj od padina Kozare, braneći zbjeg svoga naroda, Mitar gine u neravnopravnoj borbi, kao u Ćopićevim stihovima  ”deset na jednoga”. Filmski otac (Dragomir Felba), okupiran fašistima s puškama na gotovs, drži sinu opijelo; najbolju filmsku elegiju ikad snimljenu u jugoslovenskom filmu. To nije bila ni tužbalica ni lelek, već sve ujedno, kako se to samo narodski može iskazati tuga za najrođenijm, jer je Samardžić, lik Mitra, glumački prepisao iz života i odigrao kao sam život… Uz lelek oca za sinom, plakao je cio razred, jecala je cijela dvorana… Pao je junak našeg i svakog doba, bez koga se nema ponta, i ne može se u borbu za slobodu. A sve stoga, što je umjetnik Ljubiša Samardžić, tako uvjerljivo, odigravao svoje zadatke i zadate mu uloge. Odigrao je mnogo više od stotinu uloga  u domaćim i stranim filmovima i tv serijama; stijecao nagrade od Jugoslavije do Evrope i rijetko se kad u ulogama ponovljao, što je za filmskog protagonistu gotovo nemoguće. Ali sve u  svemu, Ljubiša Samardžić, je bio i ostao neponovljiv junak,  lik i ime. No Ljbiša je decenijama živo i ginuo, u svojim ulogama, za zemlju koja je, na njegove oči, izdahnula na mukama. Vjerovatno bi uvjerljivo odigrao i neku ulogu na tu temu, da ga nije presjekla porodična tragedija za rođenim sinom u najglavnijoj ulozi života …i da je bilo onih, kojih više nije bilo, za veliku zemlju Jugoslaviju.

ljubi_a-samar_i_-vel

Imao je osobitog duha i sluha za film a to je potvrdio kasnije i kao reditelj sopstvenih produkcija. Stoga mi ne zamjerite na jednoj privatnosti, koja rječito govori o njemu, i kao čovjeku i kao umjetniku. Vraćajući se zajedno, neke davne, možda ‘85, iz Petrovca na moru, sa snimanja filma ”Nije lako s muškarcima”, podsjetio me je, da je pročitao moju humoresku ”Mezimče mamice republike” o Kombinatu aluminijuma koji zagađuje Moraču. Zbog afere, koju je proizveo režim, humoresku je iz Pobjede, prenijela sva jugoslovenska štampa navodeći ostrašćene partijske komentare; ”…kako, svih četiri hiljade radnika iz revolta, zbog napada na njihovo preduzeće, čitaju humoresku na radnom mjestu.”

Ljubiša je rekao da je to za film: ”Scenario je gotov, samo ga napiši. Sve drugo je moja briga… Ako četiri hiljade radnika čita, ko onda radi? A ako su od pogona napravili čitaonice? To je humoreska od preduzeća!” Kad sam godinu kasnije, od nevolje i suspenzije na televiziji, otišao na pozorišnu scenu, obreo sam se na Večernjoj sceni ”Duško Radović” u Beogradu. Ljubiša je došao prvi na predstavu ”Šok” da me podrži, a i kasnije sam ga viđao često u pozorištu. Dovodio je kolege i svoje poznanike da me i oni podrže i promovišu predstavu… Tako je to bilo a da nikoga svoga nijesam imao do Ljubišu. Taj čovjek od imena mi je pomogao, znajući da sam bio u nezavidnoj situaciji zbog jedne obične humoreske.

Ljubiša Samardžić nije posrnuo 90-ih, kad su mnogi njegovi kolege, posebno od Beograda do Zagreba, navrat-nanos, jurišali u politiku i u nacionalizam. Kao veliki umjetnik prepoznao je da mu to ruši postojbinu koja ga je stvorila, i sve zbog čega se za nju borio kao čovjek i umjetnik, dobijajući i igrajući  velike uloge.

Tugovala je, bez pretjerivanja, i ona Jugoslavija za Ljubišinim tragičnim Yu likovima od ”Kozare” do ”Nertve”, kao onda moj razred. Danas za njim tuguju svi bivši krajevi i ostaci one zemlje, koji nam evocirajući uspomene, kazuju, da se onda, mnogo bolje no danas, znalo ko su pravi junaci a ko podlaci.

                                                                                                                                     Mihailo Radojičić

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Lajkuj nas!