Ko na Prču ak' i malo stoji više vidi no onaj pod Prčom!

KUGO MOJA PREĐI NA DRUGOGA

…I bi tako!

U nedaćama svijet postaje svjetina kojoj je teško, i u uređenim društvima, stati na put a kamoli u ovima koja su na bespuću. Reklo bi se da naš lokalni svijet ne može živ bez komotna života, izlazaka, kafana i promenada, makar ga mrtva otud donijeli. Svijet je takav oduvijek i bio. Carski Rim je pao od pandemije raskalašnog bogatstva koje ga je načinilo imperijom. Na kraju ga je ubilo ono što ga je dalo i pored najboljeg prava koje je svijet imao. Rimsko pravo je preživjelo, Rim nije. Kad je izgubio red, izdahnuo je u kolijevci najboljeg pravnog poretka. Kad bilo koja epidemija stekne pravo na život, drugi ga niko nema. To je surova a možda i jedina pravda za krivi svijet. Čovjeku, u nekim vremenima, smrt je jedina svojta. Odana mu je do zadnje ure.

Prije 700 godina najveći umjetnik prozne riječi Renesanse, Đovani Bokačo, ostavio je upečatljiv zapis o svom vremenu u kome je kuga potamanila njegovu Firencu i pola Evrope. Preminulima, grobari su bili najuža  rodbina, druge nije bilo. Umrli! Jedni su mislili da je crna smrt bijes bezgrešnog Boga, a drugi grešnog naroda. Jednako su umirali s oba mišljenja u svakom kutku života. Jedini izlaz je bio put za groblje a i taj je često bio neprohodan, od samrtnih nosila. Bokačo je Dekameronu, svom zborniku od sto novela, dodao prolog iz konkretnog života. On zapisuje kako su jedni mislili da treba ostati izolovan u svojim domovima a drugi, kako pisac kazuje: ”Bijahu suprotnih mišljenja, tvrdeći da je u prevelikom piću, svakakvom uživanju, skitanju naokolo uz pjesmu i zadirkivanje i udovoljavanju svakom svom prohtjevu, kao i podsmijevanju i ruganju sa svim što se događalo, jedini lijek tom zlu… Zbog takve žalosti i nesreće u našem gradu (Firenca) časna vladavina zakona, kako ljudskih tako i Božijih, gotovo da bijaše potpuno svrgnuta i uništena… djelovanjem njihovih propovjednika i izvršitelja koji, poput svih ostalih, bijahu ili mrtvi ili bolesni, ili im bijaše ostalo tako malo sljedbenika da ne mogahu više obavljati nikakvu službu, pa je svakome bilo dopušteno raditi što ga bijaše volja.”

Ovaj zapis iz XIV vijeka mjestimično, kao da je prepis originala, iz naših dana koji su već priješli godinu. Kina, koja je izlegla Kovid 19, odmah je smakla kokota (ljekara) koji je prvi propjevao o opačini koja će harati svijetom. Onda je svijetom zavladalo, svjedoci smo, dvoumlje i bezulje… A u toj dilemi, ni tamo ni ovamo, se najčešće umire. I pitanje je sad? Da li zaključati život ili ga zaključiti? Uzaludno je renesansno iskustvo za savremeni svijet izrođen u zabludama o nekontrolisanim slobodama. Bokačo još navodi, da su tako raskomoćeno živjeli bogati, misleći da će im imućnost osigurati i imunitet, te izbaviti ih od zločesti, dok je sirotinja bila prepuštena neslućenoj pošasti. ”Po rasutim selima…kukavni i bijedni radnici i njihove obitelji, bez ikakve liječničke pomoći ili dvorenja, po ulicama i po svojim imanjima i kućama, i danju i noću, ne kao ljudi već gotovo kao životinje umirahu.”

Eto tako; umiralo sa ka’ od šale i Bokačo je od toga napravio djelo šaljivo do ironije i drsko do cinizma…Dekameron,  ni nakon sedam vjekova ne gubi ni čitalište ni gubilište. Kuga je, na veliku žalost, ali i na opštu radost, usmrtila  mrakom crkvene dogme, ustajali Srednji  vijek. Srušila je religijske zablude Sholastike (hrišćanskog učenja) o svemoći Boga koji liječi vjerujuće, bez lijeka. Molitva i amin! Sav se svijet, od straha gorega, litijaški jatio u bogomoljama i oko njih, moleći Gospoda za milost od nemilostive bolesti. Listom su zajedno umirali bogomoljci i propovjednici. Crkva je dobila veliki ukor pred isključenje zbog obmane o svemoći. Dante je ukopao. Svetog oca Bonifacija VIII,  zločinca, bludnika i pedofila strpao je u Had. Grob mu se propa’ do dna pakla. Ubijao je iz vjerskih i stranačko-političkih razloga. Pobio je čitav jedan grad, Palestrinu (oko 7000 žitelja), do zadnjeg stanovnika. Harale su i stranačke podjele na Gvelfe (za njemačkog cara) i Gibeline (za rimskog papu), a ovi su se dijelili na crne i bijele…itd… Podjelama nikad kraja. Iz tih razloga, navodi Dante, ubijao je otac sina, sin oca, brat brata; svak svakoga iz stranačke zadrtosti. Na takvim tragičnim tekovinama nastala je Božanstvena komedija.

Onda stupa na scenu Bokačo i od vjerskih zabluda, koje je ovjerila kuga, načini komendiju. Već znate, nadam se, za Bokačovu postavku. Sedam đevojaka i tri mladića bježe iz okužene, pa pomorene Firence u mjesto Feizole i izolovani bez distance, odaju se raskalašno, jelu, piću, priči, pjesmi i ostalom. Naravno u pitanju su firentinski bogatuni koji su izgubili svakoga svoga i odali se sami sebi. Svako od njih priča po deset, većinom golicavih priča, a za puritance i opscene sadržine. Takva nam je jedna, Ućerivanje đavola u pakao,  ušla u uži izbor za đačku lektiru ‘60 prošlog vijeka. Bila je to prva lekcije iz seksualnog (ne)vaspitanja (a one đačkim godinama pasuju više od vaspitanja). Dobili smo je iz Dekamerona. Uvijek sam se pitao kako je taj Đovani Bokačo tako grdno prestupio, pišući takve priče, nakon stravičnog pomora… Ali u tome je Renesansa-Preporod! Okreći se životu je**š boga i uboge molitve.

I tako, u Bokačovoj noveli, mlada Alibeh kad napuni 18 godina, zanesena hrišćanskom vjerom u Boga, otisnu se potajno u pustinju đe mnogi ubožnici u najoskudnijim uslovima pate da zasluže Raj. Čedna Alibeh, još ne bješe obidovala slatko, niti joj je na um padalo na kakvu će slastičaru naići u pustinji. Kad je nabasala na prvog pustinjaka, starog i oronulog u nemaštini on je tako mladu i jedru uputi k drugom isposniku a ovaj takođe iznemogao, trećem. Tako stiže do Rustika, zdravog i mladog naspram njenih godina. Od njega dobi poduku da se najbolje ugađa Bogu ako đavola zagnaju u pakao, na koji ga je bog osudio. Kako u pustinji vlada varopek Rustiko biranim riječima i dobrom voljom, bez ikavog dodira, obnaži i sebe i Alibeh, pa kleknuše jedno naspram drugog kao u molitvi. Nju začudi to, što on ima a ona nema, a udrčeno je prema njoj. On joj bogobojažljivo objasni da ga taj đavo odavno muči te da bi Bogu najugodnije služili, ako ga ućera u pakao, koji ona ima. I bi tako. Pa Alibeh iz prve zaključi da je slatko Bogu služiti. I kad bi se god đavo uzjogunio ona bi mu pružila utočište…da Bogu ugodno posluži. Tu službu je ponavljala danima i noćima, dok se nečastivi nije snemoga a Rustiko iznemoga od đavolisanja.

Kad je uviđela da je Rustiku đavo baldisa, vrnula se doma i udala, te je dugo i srećno živjela…ugoneći đavola u pakao dok i domaćinu nije dug uzela. A kako i neće kad je stalno Bogu ugađala; udri vraga ne ostav’ mu traga !

Nećete mi vjerovat, čuo sam i u nas jednu priču rustičniju od Rustikove a sažetiju od Bokačove. Dok su Bjelasicom pasla stada a čuvala ih neka Rada, neki naš Risto poput Rustika, iskušavao je đavola s čobanicom. Pa kad ga je zagna u pakao oboje su bogougodno uzdahnuli na bogovu daru. Kasnije se ućerivač đavola ispovijedio usmeno u nekom svom Dekameronu. ”Ośetio sam tade, k'o da mi je neko kilo cukra sasuo u zadnjicu!”…No, o'kle nama Bokačo da to ovjekovječi… a i cukar je u pitanju… u doba distance. Ođe Preporoda nema do daljnjeg.  Ni autoputem neće stizat ako ikad prođe Bioče. Pakao je naš u glavama ruralnih i rustikalnih poglavara, a ne tamo đe ga je Bokačo nastanio. Kakav revanš zaključanog  života!   

                                                                                                         M.R.Š.

 

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena.