Ko na Prču ak' i malo stoji više vidi no onaj pod Prčom!

Ideja za borbu

MERLIN MONRO itd.

Tek sam bio završio osnovnu školu, a već sam patio za Merlinkom (Monro). Preminula je iznenada svojom voljom. Nagutala se barbiturata i usnula zadovijek. Malo prije moje patnje, preselili smo se iz grada u agrarni kraj na periferiji, đe se ljudi bave zemljoradnjom i stočarstvom, a ja čuvajući krave, patim za Merlin Monro. To dvoje ne idu zajedno. Katastrofa. Stekao sam pojam i o Ratarstvu. Imali smo ga kao predmet u završnim razredima osnovne, ali ja sam i dalje mislio o M.M. Malo kasnije ću se śekirati i ‘oće li Hičkok pronaći tu vazdušastu plavušu (Tipi Hedren) za fim ’’Ptice’’. Plavuše su bile rijetke jer su Holivudom vladale brinete. One su Merlinku, iako sjajnu glumicu, prozvale glupačom  jer im je njena figura na platnu, u svakoj varijanti, kolebala autoritet zvijezda. Ja sam je zavolio i zbog njenog duhovitog odgovora takvima: ’’Potrebna je pametna brineta da bi glumila glupu plavušu.’’  Tom rečenicom, ta zlatasta plavuša, ih je prikucala za prošlost. A kada joj reditelj Bili Vajlder podigao ’aljinu nad ventilacionim šahtom Sabveja (podz. željeznica) u filmu ’’Sedam godina vjernosti’’ pozlatio joj je i noge…režija mu se zlatila. Sa njenim nogama pokušao je Oto Preminger 1954, u filmu ”Rijeka bez povratka”. Tako joj je skrojio kostim sa visokim kabaretskim šlicem da su noge morale vani, ali to nije bilo remek djelo.To je uspjelo samo Bili Vajlderu koji je obnažio višom silom, odozdo. Slika je potresla svijet i tlo još podrhtava, a tobož puritanske glumice uštirkanih poza i skupljenih nogu, smatrale su je razbludnom. Tako je M.M.  postala zvijezda mimo ijedne druge. Jednostavno Vajlder, austrijski Jevrejin, znao je kako se prodaju dobre noge i da neki to vole vruće,  pa je sljedeći projekat upravo tako naslovio i napravio najprestižniji film u žanru dramske komedije. Morate imati ideju, kako da budete drugačiji od drugih. Morate u svemu i svačemu!

U jednom drugom američkom filmu, kome ne znam ni naslov ni protagoniste, neka đevojka sa velike farme, iz američke provincije, oće neđe u veliki grad …Ne zna baš ni u koji, niti ima neke osobine koje afirmišu, ali ‘oće, pa ‘oće. Ne može gledati oca koji povazdan obslužuje farmu i visi na visokom vodotornju u koji dopumpava vodu i doliva jednoličnu muku ćerki koja oće nekud bez ideje kuda i kako?!

Međutim scenarist ima ideju da pokaže koliko su sve provincije ovoga svijeta duboke. I bez obzira na protivljenje porodice, ona na kraju odlazi. Majka je prati na neku autobusnu liniju, long distance,  koja će je odvesti nekud? Uz želju za srećan put obje prepoznaju da se rastaju za vazda, a mati joj kao utješno kaže: ’’Doći ćemo ti u posjetu jednoga dana… ako dobijemo na lozu (lutriji). To znači nikad. Nema dublje jame od provincije.

Pročitao sam neđe kao su Ameriknaci spremali atak na Bin Ladena ubijeđeni da im je njegova teorija zavjere u praksi srušila svjetski simbol moći, Twin Tawers  (u 27-oj godini života 1973–2001). Njujorški ”Blizanci” su sa blizu pola kilometra u vis  prijetili i nebu, a jedan naizgled zapušteni Arapin ih je sravnio sa zemljom…a potom im zaždio i u Pentagon. (Zapad kao da pati od sindroma ”titanik”. Sve što naprave najvećim, umanji im se do temelja). Bijela kuća je po svaku cijenu, stala na čelo projekta o likvidaciji Bin Ladena. Svi državni, obavještajni i vojni experti su angažovani da se to izvede bez greške, ali  minimalne su uvijek moguće. Čitav projekat je bio top secret  (najviše tajnosti) za koju niko ne smije da zna osim jedini oni, koji znaju kako se to radi. Sve i svi su bili u šiframa. Predśednik Obama je predsjedavao. Kad su uradili sve što su znali, znali su i za frazu”ko pogodi cilj promaši sve ostalo”!  E, za taj mogući promašaj  trebao im je neko drugi, upomoć. Projekat je predočen tajno, dvojici anonimusa, koji uopšte nijesu u toku s njim, ali će neopterećeni, hladne glave i zdravog razuma otkriti eventualne greške i propuste experata. Tajna je što su otkrili, ali javno, operacija je uspjela. Tako se to radi kad oćeš da uspiješ. Obavezno tako!

One godine (1962) kada sam ja patio za Merlinkom vasbijeli svijet je patio za mirom. Na vidiku je bio rat SSSR – SAD…Svi na Kubu i oko nje sa raketama i bojevim nuklearnim glavama. Na čelu SSSR-a je Hruščov, Staljinov stari prepredenjak. Na vrhu SAD-a Kenedi, najmlađi predśednik. Iako je svijet zanijemio od straha što oni međusobno ne govore, Kenedi pokušava da diplomatskim strpljenjem urazumi drugu stranu. Pokušavaju i preko UN da se spasi ako je išta moguće. Američki špijunski avioni su otkrili da su na Kubi već instalirane sovjetske rakete, a ratna mornarica SSSR-a s novim bojevim glavama hita ka prevrelom ostrvu. Obezglavljeni svijet trepti pred mogućim Trećim svjetskim ratom koji bi trajao momenat! Tek toliko da dvije velesile interno razmijene atomske bombe i od sebe naprave Hirošimu i Nagasaki. Sovjeti neće natrag, a Amerika neće naprijed, da bomarduje Kubu, iako su joj bombarderi u vazduhu, a sovjetski brodovi s raketama na horizontu. Američkoj armiji Kenedi ne daje saglasnost za bombardovanje. Oće da pregovara dok god ima ijedne niti razuma. Svaka neizgovorena riječ se mjeri, a izgovorena vaga da ne pretegne na stranu đe strpljenje popušta. Tako je to u oktobru 1962. trajalo 13 dana, koji su potresli svijet pa i moje roditelje, a ja abera nijesam imao. Mati mi je prošapnula ”bojat se rata!”, a ja sam još bio s Merlin u raju, a svijet pred paklom.

“TRINAEST DANA” REŽIJA: RODŽER DONALDSON

O tom paklu, Amerikanci su napravili film ”13 Dana”. Film story  govori o državničkom strpljenju Kenedija i njegovih saradnika koji nijesu htjeli ”rat za mir”. Svijet je ličio na ludu kuću, a Bijela kuća na izluđelu. U trenutku kad su ispucane sve ideje i sva diplomatska municija, a ratna bila na orozu, Kenedi poseže za poslednjom šansom. Šalje svog pomoćnika (Kevin Kostner) na pregovore sa sovjetskim ambasadorom u Vašingtonu da uravnoteži obje strane s prijedlogom da se obezglave američke bojeve glave instalirane u Turskoj, koje Sovjeti smatraju prijetnjom za SSSR. U toj atmosferi beznađa i posljednje šanse, reditelj filma Rodžer Donaldson, diskretno, ali upečatljivo, plasira rečenicu koju izgovara (Brus Grinvud) Kendi:”Ako neko ima dobru ideju, sad je vrijeme da je kaže!” Niko nije reagovao jer nije imao bolju od njegove…ali poruka ajmo s najboljom idejom  je presudna…Jer ideja za sukob i nije ideja već odluka, a za mir je sto muka. Tu svijest o boljoj ideji je presudna u odlučujućem trenutku. Neophodno je doseći je u svakoj državi, pogotovo u onoj na staklenim nogama. Tako već nikako.

Na istom sam mjestu đe započinje, prije više decenija, ova priča sa Marlin. Nje nema, kao ni zemljoradnje i stočarstva koje mi je trebalo samo da zagolicam priču. Nije tu ni moja mati da mi prišapne opasnost. Ničega nema osim provincije, a niko nema ideju šta da se radi?

                                                                                                             M.R.Š.

Ostavi komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena.